๑۩۞۩๑ BOSNIAN MAGIC ๑۩۞۩๑

WELCOME TO BOSNIAN FORUM DEDICATED MAGIC AND FORTUNE TELLING – REGARDS FOR READERS FROM IRAN, SYRIA, EGYPT, IRAQ, FRANCE, GREECE, PALESTINE, SWEDEN, NORWAY, LIBANON, CHINA, BULGARIA, ROMANIA, INDIA, PAKISTAN, USA, AUSTRALIA, UKRAINE, VENEZUELA...
 
HomeFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in
Latest topics
December 2016
MonTueWedThuFriSatSun
   1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031 
CalendarCalendar
Statistics
We have 477 registered users
The newest registered user is royanson

Our users have posted a total of 19521 messages in 1706 subjects
Most active topics
Bošnjačke basme i bajalice
Kako otkriti da li ste žrtva crne magije?
Bogumilstvo i Bošnjaci
Mitologija Bosne i Hercegovine
Bosnian mythology
Pohvala od forumaša
Stare slike, razglednice i poštanske markice iz Bosne i Hercegovine
Najdraži postovi i teme
Vaša pitanja?
Zanimljivi linkovi i web stranice
Top posting users this week
Donaton
 
Jasminka
 
Emina
 
teheranka
 
Delisia
 
Šansel
 
ferka
 
petros
 
Anonimus
 
Mostarac
 
Keywords
kalendar venerin pecat magic talisman gatanje dove skidanje tilsum svijecama crnom karte ciganske Jinn ljubav dzin sihir ljubavne lenormand Novac falanje krug Spell black spells ljubavna

Share | 
 

 Narodna medicina Bošnjaka

View previous topic View next topic Go down 
AuthorMessage
Donaton
Admin


Broj komentara : 2904
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: Narodna medicina Bošnjaka   Thu Feb 28, 2013 10:16 pm

Prema kazivanju starijih Bošnjaka nekada su ljudi bili puno zdraviji i manje su oboljevali, unatoč težim uslovima života i nedostatku hrane. I danas se pripovijedaju priče o starcima duge bijele brade koji su umirali u poznim godinama života, doživjevši, nerjetko, preko stotinu godina... Sve to se sa današnje tačke gledišta pripisuju zdravom načinu života, skoro nikakvom uticaju stresa, te čistom okolišu. No ipak, ne treba zaboraviti da su prijašnji uslovi života bili izuzetno teški uz često haranje zaraznih bolesti poput tifusa ili tuberkoloze. Jedini argument tezi da su nekada ljudi ipak bili zdraviji može se, vjerovatno, naći u sistemu prirodne selekcije; to jest nejaka i boležljiva djeca umirala su, a ona jača i zdravija preživljavala; što je očito bilo presudno za opstanak naroda u prošlim vremenima.

Da bi razumijeli kako su to nekada ljudi živjeli moramo se vratiti u prošlost i saznati kako smo tada izgledali ili kako su nas drugi opisivali. Doktor Karl Steinar, liječnik iz Ljubinja, zabilježio je u svom etnološkom radu sljedeće: „Visoko uzrasli Bošnjak i Hercegovac predstavljaju nesumnjivo najljepši tip južnoslavensko-ilirske mješovite rase... Tako je primjerice u katolika i muslimana šarenica (iris) očiju pretežno svjetla, često modra i žutkasta, dok su oči u pravoslavnih obično tamno-mrke, često i crne. U muslimanske i katoličke djece često se viđa plava kosa, nježna, ko mlijeko bijela put, uopće čisti arijevski tip, no boja kose i puti potamniće malo po malo, dok su ove osobine u pravoslavnih u velike rijetke. Ponegdje se nađe muslimana tamnih, crnkastih obraza i isto takove kose, što biva od primjese arapske i maurijske krvi. Uopće je boja kože u muškaraca svjetlo smeđa, u žena svjetlija, bjelkasto-žućkasta: žene su obično manjeg boja nego muškarci. Visoka, oširoka, pri tome ali kratka lubanja pokazuje s prijeda redovno više široko nego uzano lice sa izbočenim jagodicama, malenim ustima, tankim usnicama, snažnom bradom, uzanim ravnim nosom sa sploštenim nosnim krilima (katkad i izvinutim nosom) i velikim, uvaljanim očnim dupljama, iznad kojih su uzrasle guste obrve od odstojećih dlaka. Fizionomija je inteligentna, pogled vatren, igra lica puna izraza, pri tome obično dosta ozbiljna. U muškaraca je dlaka u brade obilna i gusta, isto tako i po drugim mjestima na tijelu. Umjereno dugačak vrat zasađen je na jedroj šiji. Širina u ramenima je spram duljine tijela srazmjerno uzana, naprotiv su noge i ruke obično prekomjerno dugačke, stopala i dlanovi široki i koštunjavi. Tijelo je naprijed ugnuto, korak odugačka koraka, koračanje pravilno i slično hodanju drugih brđana, primjerice Tirolaca, na koje su naši ljudi i u toliko nalik, što su vrlo ustrajni u daleku hodanju i uspinjanju na brda. Naš čovjek se redovito dostatno hrani, rjetko kad obilno i tako biva, da u našeg seljaka neopažamo, da bi naginjao na debljanje....“



Prema datom prikazu stičemo dojam da su ljudi unatoč nježnijem, pitomijem izgledu imali jaku konstrukciju i tijelo naviknuto na rad i napor. Po brzini hodanja može se zaključiti njihova marljivost a po licu živost što je bilo neophodno za preživljavanje u često dugim bosanskim zimama i kratkim ljetima.



Kako to i sam autor u daljnjem opisu zaključuje stari Bošnjaci vjerovali su da bolest dolazi iz dva smjera, oba nadnaravna; od Boga u vidu kazne ili da je ona uzrokovana djelovanjem džina. No, iako je narod često prema samoj bolesti postupao fatalistički lijek se ipak tražio kako u samoj prirodi tako i kod narodni iscjelitelja hodža, travara i stravarki.

Prema narodnom sudu zdravlje je sinonim za život kao i što je sreća pojam zdrave duše te upravo zbog toga kroz vijekove se akumuliralo iskustvo mnogih generacija u cilju prevencije i liječenja. Treba konstatirati i ovo; iza svih metoda liječenja bolesti, u prošlosti a i danas, krije se ljudski strah od smrti, koja može doći po narodnom vjerovanju i od nekih naoko bezazlenih bolesti poput strunjenog želudca.

Upravo zato ništa manja želja za zdravljem nije ni danas, te stoga moderni čovjek ne odstupa ni od starih tradicionalnih metoda iscjelivanja posebno zbog nesporazuma u odnosu pacijent-liječnik, neadekvatne medicinske usluge, pogrešnih dijagnoza i tretmana ili usljed neke hronične, po život fatalne bolesti.

Iako se bez sistematske analize vrlo bogati materijal našeg folklornog područja ne može obraditi, i samim time u cjelosti razumijeti, u cilju nekih budućih istraživanja, korisno ga je prezentirati široj javnosti. Po standardnim okvirima etnografsko istraživanje je zainteresirano za sistem u cjelini kako bi se imao što jasniji uvid posebno u segmente koji se tiču narodne medicine. Zapravo, prema nekom mom ličnom mišljenju najkvalitetnije informacije za razmatranje odnosa čovjeka prema duhovnim pojavama mogu se pronaći u tradicionalnoj narodnoj medicini u kojoj za razliku od oficijalne ne postoji strogo utvrđena granica djelovanja i shvatanja.



Sve informacije o liječenju prenose se najčešće usmenim putem, sa koljena na koljeno, više među ženskom populacijom, vjerovatno zbog drevne podjele da su žene te koje imaju tradicionalnu ulogu majke i njegovateljice porodice (Mati rodila, mati liječila...). Zbog obaveza u mladosti uslijed udaje, rađanja djece i kućanskih poslova, većina takvih žena ozbiljnije se posveti iscjeliteljskom radu tek u poznijim godinama života. Često im je takva djelatnost predstavljala i jedini izvor sredstava za život, ali uvijek po ustaljenom pravilu: „Daj koliko možeš i koliko je od srca“.

Izbor ili selekcija nastavljača porodične tradicije obično se prenosi na najmlađe ili najstarije dijete zbog vjerovanja da ona imaju bolje predispozicije, mada to nije strogo pravilo. Još u samom djetinjstvu budući iscjelitelji, posebno ako već imaju u familiji osobu koja se aktivno bavi liječenjem, pokažu želju za nastavkom tradicije, te tako uče iz prve ruke. Nekada se desi da uspiju svojim radom zasjeniti prethodnika ili prethodnicu ali ipak češće to nije slučaj pošto se kroz sve to mjenjaju vremena i načini razmišljanja te prihvatanja medicinskih metoda liječenja.



Pojedini bošnjački iscjelitelji saglasni su u tvrdnji da na svijetu ima oko tri hiljade vrsta bolesti od čega samo hiljadu može liječiti oficijalna medicina, sve drugo spada u resor duhovne medicine. Bolest se svijetom širi preko očiju (urok), vjetra (nagaziti na kovitlac vjetra), džinova (ograjisati), vode (popiti čašu vode u koju se pomokrio džin ), zemlje (nagaziti na raskršću) itd.

Bolest se često doživljava božijom kaznom usljed lažnog zaklinjanja (Jes' tako mi zdravlja!) ili grijeha zbog zanemarivanja bolesne osoba ili pak uskraćivanja željenog jela kojeg ova poželi. Zato se i danas smatra da je sevap odnijeti bolesniku da pojede ono što je u bolesti poželio.



U narodnoj svijesti bolest se poistovjećuje sa ženom i većina duhovni uzročnika bolesti ženskog su spola – džinica Sibjan, porodiljski džini Al Karisi, Mora, Vještica, Vila... Direktni susreti sa zlim duhovima (prikaze) ili džinovima obavezno je ostavljao traga na psihičkom i tjelesnom zdravlju čovjeka. Naša narodna predaja prepuna je legendi i priča o susretima sa noćnim prikazama; ograjisavanju od džine, nagazi na vilinska kola i slično.



Pripovijedala mi jedna stara žena iz Nevesinja, kako je ona svojim rođenim očima vidjela koleru. Bilo joj je preko osamdeset godina, pa je ne htjedoh pobijati, nego je zamolih, da mi pripovijedi, kako je to bilo. Ona se nakašlje dvaput, pa poče: „Beli (zaista) ja mislim da ima od tada pedeset godina, ako nema više, kako je to bilo. U jednoj sobi ležasmo: ja, moj brat Asif i sestra mi Vasfija. Čojk (čovjek) mi bijaše otišao u selo, da dotjera garonju, da ga zakoljemo u pastrmu. Svi spavahu k'o zaklani, a meni se ne da san na oči, pa ne da.

Kad oko pola noći zazveketaše nekakvi sindžiri (lanci), stade huka arabe (kola), psi se uzbuniše,...laju, laju, aman jarabi, gore neg' na vuka.

Ja ne budem lijena, te ustanem i pogledam kroz pendžer, kad imam baš što vidjet! Pred našom kućom stoji araba bez konja i u njoj sjede dvije žene, obučene pod našku (kao turkinje) i svaka drži u ruci po jedan šćapić.

U jedne bijaše šćapić bijel, kao da je oguljen, a u druge crn. Čula sam od svoje rahmetli (pokojne) matere: koga udari ona, što nosi bijel šćap, da će se poboljeti, ali će opet izdraviti, ali koga udari ona, što crni šćap drži, onome, grdna rano, ne ima lijeka.

Kako iziđoše iz kola, ja više ne vidjeh ni njih, ni kola, ni ništa, kao da ništa nije ni bilo, ali paščad-aman jarabi (mili bože!) - nikad ne patišu, već sve više i više laju.

U to se probudi moj brat Arif, pomoli glavu kroz pendžer i stade vikati pse. Zaludo sam ga molila, kumila, zaludu zaklinjala, da ne pika pasa, jere se more ljuto pokajati.

Pa baš tako i bi. Ne prođe ni dva sahata, stade – džul vam na obraz (s oproštenjem) – bljuvati, nokti mu pocrniše, pa sjutra ne dočeka ni podne.

Ah kako ćeš dočekati – rano moja Arife – kad te crna dohvatila šćapom!.

To rekav, obali prste, otare ih o zid i reče: Spomenula se, ne zavratila se“



Back to top Go down
View user profile
Donaton
Admin


Broj komentara : 2904
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: Re: Narodna medicina Bošnjaka   Thu Feb 28, 2013 10:16 pm

Neke su bolesti povezane sa godišnjim dobima; tako u periodu zehmerije (januar) važi pravilo da se izbjegava pijenje hladne vode zbog grla i pluća, u ljetnjim mjesecima krajem jula i početak augusta, kada se vozi žito sa polja kući, vjeruje se da mala djeca i stari ljudi imaju problema sa proljevima i stomačnim tegobama. Kako bi odbranila svoje dijete od toga majka, čim se povezu prva kola natovarenih pšeničnih snopova kući, pod točak baci neki dio dječije odjeće da pređe preko nje.



Na zdravlje utječu i atmosferske pojave poput mjesečine koja uzrokuje nesanicu ili životinje. Čovjeka može razboljeti i zmija, koja osim ugriza, može ući u njega kroz usta dok ovaj spava i ispijati mu životnu snagu. U narodu se mačka, pas i pauk smatraju uzročnicima nekih kožnih oboljenja (sugreb), dodir sa goveđim jezikom ili balegom kod čovjeka može izazvati debelu bolu (bolest slezene). Ako neko drži gavrana u ruci prema vjerovanju zabolit će ga glava, itd.



Uloga nebeskih tijela čini važnu ulogu kako u pojavi bolesti tako i u njenom liječenju. Period oko zalaska sunca izrazito je po narodnom vjerovanju štetan za ljudsko zdravlje zbog pojave džinova koji se tada raširuju po zemlj i počinju sa svojim aktivnostima. Uz to smatra se da je upravo akšam vrijeme kada se izmjenjuju dnevni sa noćnim sihirima pa se najviše ograjisavanja i pogođenosti urokom događa za vrijeme tog kratkog ali rizičnog vremena. Drugo ništa manje rizično vrijeme u toku noći događa se u gluho doba i traje sve dok se ne začuju pijetli. Ipak, u bošnjačkoj magijskoj tradiciji postoje obredi liječenja vezani za zalazak sunca, primjerice, kako bi sugreb ili svrabež nestao „spao“ uzimalo se u sam akšam malo soli i tri puta potiralo niz oboljelo mjesto govoreći: „Sunce spalo da otpočine a moj svrabež da otpadne amin veledalin“

Prije nego li zađe sunce stare Bošnjakinje upozoravale su mlade majke da sa štrika pokupe svu dječiju odjeću i pelene da ih ne uhvati mrak jer bi u protivnom djeca mogla oboljeti od mračnice. Za razliku od navedenog izlazak sunca ili zora obilježava se idealnim vremenom za liječenje, ispijanje „naučene“ vode i slično. Zora je povezana sa pojmom čistoće i početka dok akšam, zbog zalaska sunca, asocira na smrt i prolaznost.



Mjesec ima još veću ulogu u narodnom poimanju bolesti i zdravlja te se iz tog razloga prati njegov ciklus. U BiH su i danas popularni rituali odstranjivanja bradavica sa ruku za vrijeme Mlađaka kada osoba koja ih ima gledajući u mjesec govori: „Mladi mjeseče, tako ti tvoje mladovine skini sa mene ove bradavine“ Žene su donedavno u cilju očuvanja ljepote i mladalačkog izgleda upirale kažiprst desne ruke u tek viđeni Mlađak govoreći: „Kako ti rasteš i obnavljaš se mjeseče, tako podstakni i obnovi moje obličje (čehru)“ Druge, one sa djecom, vidjevši po prvi put mladi mjesec na nebu proučile bi mu, držeći dlanove okrenute licu, „Amentu billahi“ namjenivši to za zdravlje svoje djece.



Back to top Go down
View user profile
Donaton
Admin


Broj komentara : 2904
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: OTKRIVANJE BOLESTI   Thu Feb 28, 2013 10:17 pm

Bitna pažnja se poklanjala i dijagnosticiranju bolesti kako bi se što efikasnije intervenisalo u iscjelivanju. U tu svrhu redovito se posjećivao hodža koji bi metodom „ebdžed hisaba“; sistem arapske numerologije i astrologije, tojest preračunavanjem bolesnikovog imena i njegove majke tražio određenu numerološku vrijednost svakog pojedinačnog slova, sabirao ih i dijelio. Finalni broj koji bi tada dobio otkrivao je uzroke čovjekovog narušenog zdravlja.

U bošnjačkoj etnomedicini snovima se itekako pridaje veliki značaj što potvđuje praksa bilježenja snova tokom liječenja. Naime, većina iscjelitelja sugerira bolesniku da pamti snove, što će mu doći na san, kako bi se kroz njihovo tumačenje detektiralo trenutno stanje i odredio tempo ozdravljenja. Dobar dio iscjelitelja poznaje islamsku metodu snoviđenja – istihara, uz čiju se pomoć, kako se tvrdi među narodom, može odrediti tačan lijek za bolesnika. Navodno, bilo je slučajeva kada je iscjelitelj nakon klanjanja istihare uputio bolesnika u određenu apoteku da kupi taj i taj lijek koji se nalazi na određenoj polici i slično.



U cijeloj Bosni i Hercegovini ostale su najpoznatije po prakticiranju ovog rituala dvije osobe, obje žene, vidovita Semiza iz Miljevine kod Foče i Uma Huskić iz Tešnja. Ova zadnja posebno je postala poznata kao vrsna iscjeliteljka.

„Za svaku bolest ima lijeka“; njene su riječi; „Samo od smrti nema lijeka!“

Prema vlastitom kazivanju, Uma uoči petka klanja istiharu i čim zaspi „probudi“ se prvo na Kabi a onda se iznenada pojavi na Ajvatovici kod Dedine pećine na Pruscu. U toku istihare pojavio joj se u snu sam Ajvaz Dedo, najpoznatiji bošnjački svetac, koji joj odgovara na pitanja o bolesti i otkriva kako se liječe.



Osim toga, vjerovalo se da pojedini snovi mogu pouzdanom sigurnošću nagovjestiti bolest ili još u gorem slučaju smrt, primjerice; sanjati vatru ili požar najavljivalo je bolest dok bijeli konj u snu, personifikacija meleka Azraila, smrt. Do potrebnih informacija dolazilo se putem i drugih divinacijski metoda; bacanjem graha (velika nosila, mala nosila, bolnica, ozdravljenje...), redanjem ciganskih karata (bolest, smrt...) ili falanjem u kafu gdje simboli poput žutog taloga, ribe, zmije ili raka upozoravaju na trenutno ili buduće loše zdravstveno stanje dok figure lava, sunca, zvijezde ili konja boljitak i ozdravljenje.



Back to top Go down
View user profile
Donaton
Admin


Broj komentara : 2904
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: KUĆNI RECEPTI I LIJEKOVI    Thu Feb 28, 2013 10:18 pm

Neki od recepata za liječenje uključivali su upotrebu životinjskih izlučevina ili organa, primjerice; kamen u žuči liječio se uvarkom od kokošijeg želuca a zubobolja se pokušavala smiriti stavljanjem suhog kokošijeg izmeta. Mlijekom od kobile liječio se kašalj i plućne bolesti a kujinim mlijekom oči.

Za lijek se tražilo i subotnje maslo tojest ono koje je domaćica izmela na mladu subotu. Maslo se koristilo za dodavanje melemu ili na neki drugi način. Dobije li dijete male ranice po licu (vokojedine), narod ih liječi uz pomoć vatre. Metne se komad hladnog gvožđa na nakovanj, pa se udara čekićem sve dok se ono ne ugrije toliko da može drvo zapaliti. Pošto se i to desi naloži se vatra od suhih lipovi grančica i čeka da u cjelosti izgori. Ugljen koji ostane pomiješa se sa mladim maslom i tom smjesom mažu se ranice.





Često su lijekovi vrlo jednostavni i bezopasni... U liječenju glavobolje i danas pojedine žene, uglavnom po seoskim sredinama, praktikuju ispijanje kafe bez šećera u koju su nakapale nekoliko kapi limuna, na čelo stavljaju kolutiće svježe narezanog krompira ili odsječene vrhove krastavaca „zalijepe“ za čelo i ostave tako dok sami ne otpadnu. Ili se koriste ljudske izlučevine poput pljuvačke za ublažavanje opekline, smola iz uha maže se po herpesu ili jačmeru (čmičak), svježom mokraćom škropi se mala ranica i slično. Hrana isto tako ima povoljan uticaj na zdravlje. U narodu se vjeruje da šećer i općenito slatko „hrani“ živce. Hošaf od suhi šljiva ili kompot od jabuka i danas se preporučuju osobama koje pate od zatvora.

Za med obično kažu: „Dobro ga je jesti“, bez nekih daljnih objašnjenja, iako, bez obzira na to, od davnina je bio u širokoj upotrebi, posebno za ljude oslabljenog imuniteta. Smatra se da je med u kombinaciji sa orasima dobar afrodizijak.





U ozdravljenju ništa manje bitnu ulogu nemaju metali, primjerice; nošenje zlatnog prstenja ima, navodno, dobar uticaj na srce. Bolesno dijete kroz prozor „prodaje“ se zdravoj osobi nakon čega će ga majka otkupiti od nje za jednu srebrenu kovanicu zbog starog bošnjačkog vjerovanja da je srebro simbol zdravlja. Srebrnom kovanicom se također djetetu rezala bijela žilica ispod jezika, od srebra su se pravili razni tilsumi poput ibričića kojeg su djevojke običavale nositi za bolji rast kose itd.



Nailazimo i na korištenje zemlje i kamenja u liječenju, tako kada je kosa slaba (alopecia) u Tešnju se koristi zemlja zvana ćil. Pošto se ispeče i usitni potapaju je u vodu sa kojom će se kosa ispirati.

Ekcemi i lišajevi mazali su se plavim kamenom, problemi sa krajnicima rješavali su se pijanjem šadora (nišadora).

Lišaj se još liječio dijeljenjem na četiri dijela i „slanjem“ na četiri brata ili sestre: „Ako se zna da su gdje četiri brata vlaha, onda na lišaju načine prstom znak krsta i tako ga podijele na četiri dijela a svaki dio namjenjuju na jednog brata govoreći „ovo je pešken za tebe“.

Back to top Go down
View user profile
Donaton
Admin


Broj komentara : 2904
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: TRAVA, NOŽ I SLOVO    Thu Feb 28, 2013 10:20 pm

„Liječnik ima tri oružja – travu, nož i slovo“, kaže se u drevnoj Avesti, svetoj knjizi proroka Zaratustre utemeljitelja dualizma, izvorišta na kojem su nastale monoteističke religije. Pod „trava“ misli se na biljne lijekove, „nož“ se odnosi na instrument kirurgije dok „slovo“ znači pojam magije – basmi, bajalica i zapisa. Upravo sve to u prošlosti Bosne i Hercegovine imali su narodni ljekari, travari i vidari.







TRAVA



Navodno, kako se to vjeruje po Bosni, ljudi nisu znali ništa o ljekovitosti biljaka dok im vile nisu odlučile reći o njihovim svojstvima. To potvrđuju brojne narodne pjesme koje su prema mišljenju one voljele pjevati: „Da nije soli, krecelja i luka becelja i cvijeta devesilja i korjena ne bi majka odhranila sina“, „Da mi ne bude ive i omana, ne bi odgojila svoga sina Osmana.“



Ljekovite biljke se beru prema njihovoj ljekovitosti i koriste za pripremu čajeva i melema uz dodavanje nezasoljene masti, meda, ulja, voska i sličnih materijala.

Biljni lijekovi se obavezno piju do tri puta tokom četrdeset dana posebno ujutro „na prazan želudac“, o podne i navečer, pred spavanje.

Čajevi su bili nezaistostavni dio svakog liječenja – čaj od kunice (hajdučka trava) koristio se za stomačne tegobe, za sve nervne bolesti pio se čaj od macine trave; „da znaju ljudi koliko macina trava umiruje, u jastuk bi je metali“. Za sve bolesti srca koristio se čaj od sedefila (ruta graveolena) itd.

Osjeća li neko probade ispod rebara i boli li ga stomak tražila sa „trava od sastave“ (Geum urbanum) čiji se korjen sitno isjeckao i mješao sa usitnjenim bijelim lukom. Sve se to mješalo sa medom i svako jutro „na prazan stomak“ uzimalo sve dok se osjećala bol....



Haptika (Sambucus aeulus) smatra se najstarijom ljekovitom biljkom te kao takva oduvijek je uživala posebni status u bošnjačkom narodu. Žene u Cazinskoj krajini griju njene listove pa ih privijaju uz noge da „izvuku reumu“ .

Listovi repuha zastupljeni su u liječenju ženski bolesti, tretman sa njima obično se radi tako što se bolesni dio tijela namaže uljem a onda se na njega stavi repuh. Jako veliku upotrebu zabilježila je kamilica, za stomačne bolesti i probleme sa očima, sedefil (ruta), macina trava (ženske bolesti), čubar (za rast kose) i slično.



Dosta puta narodni ljekari ne umiju kazati pravi naziv neke biljke pa često susrećemo recepte poput ovog: „da skineš bradavice sa ruku nađi trave koja raste na kamenu i liči na dud. Njome se u akšam potare po bradavicama a onda se baci u smjeru zalaska sunca“

Trava od pet prsta (listova) dobra je za privijanje na svaki čir, kurje oči, micinu...još je bolja ona koja se nađe i uzbere blizu kakve lijeske, itd.



U narodu se vjeruje da pojedine biljke i drveće imaju veliku iscjeliteljsku moć u sebi , a time i kultni značaj, poput žare (kopriva), tisovine, drena i lijeske. Mladom žarom u proljeće žene po Cazinskoj krajini redovito običavaju natrljati kožu po rukama i nogama; „kako se ne bi pojavila reuma.“ Mlada žara, također, je nezaobilazni sastojak prve proljetne zeljanice, za koju je pravilo nalagalo da se pripremi prije prvog oglašavanja pjevačice (kukavice) te godine. Navodno, onaj ko pojede takvu zeljanicu bit će cijele godine zdrav i neće imati kožnih bolesti.

Tisovina, omiljeno drvo svih Bošnjaka, od davnina predstavljala je snažnu prirodnu hamajliju čija je moć da odbije svako zlo i bolest koja se može urokom i sihirom nametnuti na čovjeka.

Izreka „zdrav k'o dren“ dovoljno govori sama za sebe te ne čude razna narodna vjerovanja i običaji u vezi ovog naroda poput udaranja na Hidirlez djece drenovinom „da budu jedra kao dren“.

Za lijesku, inače poput tisovine smatrana je moćnim apotropejonom, vjeruje se da je vrlo ljekovita te da djecu treba udarati upravo ljeskovom granom da bi rasla i bila zdrava.



Do spoznaja o prirodi i njenim ljekovitim moćima dolazilo se ponekad i magijskim ritualima:



„Osamdestih godina negdje na polovini putnog pravca između Velike Kladuše i Bužima živjela je stravarka M.K koja je imala čudesno znanje uz čiju je pomoć uspijevala uspostaviti direktnu komunikaciju sa silama prirode. U to vrijeme njenom mužu ljekari us konstatirali rak iznad gornje usne, već u stadiju kada operacija nije dolazila u obzir. Svjesna svoje moći stravarka je otišla u šumu da potraži zmiju koju je po pronalasku zatukla štapom. Mrtvu zmiju donijela je kući i u staroj tepsiji pekla u šporetu sve dok se nije pretvorila u prah. Njega je, potom, iz tepsije prebacila u čašu i sa njom se uputila u prirodu, na livadu pokraj velike šume. Tu je, sigurna da niko od ljudi neće naići, na jezik stavila malo zmijskog praha i izgovorila samo njoj poznate riječi (koje nije htjela odati ni na samrti). Navodno, uz pomoć tog praha sticala je moć komunikacije sa biljnim svijetom te dobijala izravno od duhova biljaka odgovore na svoja pitanja. Prema svjedočenjima njenih komšija upravo na ovaj način došla je do spasonosnog lijeka za svog muža kojem je izlječila rak.







Bijeli luk – lijek za sve



Bijeli luk ima posebno mjesto u narodnoj medicini dostižući skoro status panaceje. Svoju reputaciju stekao je kroz brojne narodne priče:


„Pripovijeda se, da je prije nekoliko godina u selu Bilaj, blizu Bosanskog Petrovca, ugrizao bijesan pas jednu bošnjačku curu, i to pred podne. U veče istog dana počela je djevojka derati na sebi odijelo i gristi, što god je stigla, pa čak i nalijetati na ljude. Roditelji ne mogavši odoljeti bjesnilu svoje kćeri, zatvore je u hambar (žitnicu), u kojem ne bijaše ništa drugo do li jednog vjenčića bijelog luka, a u jutro će je voditi u Bihać hećimu (liječniku). Kad su se brižni roditelji u jutro spremili, da vode svoju unesrećenu Zarfu (vele da joj je tako bilo ime), otvoriše hambar, ali se obradovaše, kad im se kćerka suznim očima jecajući baci u naručaj i reče: „Dragi oče, mila majko, šta sam vam jadnica skrivila, da me zatvarate poput kakva katila (razbojnika) u zatvor?“ Cura, budući zatvorena, pošto nije imala ništa drugo u onom bjesnilu gristi, kao što obično čovjek, kada pobjesni traži, da što ujeda i grize, izjela je cijeli onaj vjenčić bijelog luka i tako spase svoj život“.



Stari Bošnjaci običavali su kazivati da „od svega ima iladža samo nema od smrti a i od nje bi bilo lijeka kada bi čovjek mogao uhvatiti sjeme od saransaka (bijelog luka“. Njega, prema narodnom vjerovanju, redovito pokupe vile kako bi osigurale svoju besmrtnost. U narodu se još kaže da je bijeli luk rekao čovjeku da ga čuva od noktiju a on će njega, zauzvrat, sačuvati od 77 bolesti.



U snizavanju holesterola ili za njegovo potpuno izlječenje, ako je u početnoj fazi, koristi se suhi plod šljive i češen bijelog luka. Svaku noć, tokom četrdeset dana, u plod suhe šljive ugurao bi se češen bijelog luka i ostavljao preko noći da odstoji. Ujutro bi se „na prazan stomak“ šljiva zajedno sa lukom pojela. Nadalje, u Tešnju za snižavanje šećera praktikovalo se svaki dan pojesti sa medom po list čuvarkuće.



Bolesnike za koje se sumnjalo da su ograjisali (na nokte, prljavu vodu, smeće, krv, mokraću...) kadili su nad zapaljenim ljuskama bijelog luka.







NOŽ





Prvi medicinski zahvat koji se događao u životu jednog Bošnjaka bilo je presijecanje pupčane vrpe a odmah drugi sunećenje ili obrezivanje (cirkumcizija), kada bi obično berber odsjecao kožicu penisa britvom a ranu posipao praškom ili sprejem (akutol).





Vađenje zuba u prošlosti se povjeravalo narodni zubarima, osobama koje su raspolagale skromnim priborom, uglavnom nož, kliješta i krpa. U početku zubobolje na bolestan zub stavljao se „konjski kamen“ ili se žvakao duhan „kako bi se ubio onaj crv u zubu što ga izjeda.“ No, ukoliko ni to nije pomagalo išlo se nekom čovjeku u selu čuvenom po vađenju zubu. On bi vrhom noža rasjekao desni iznad ili ispod zuba a zatim kliještima zahvatio „noge“ (panoge) to jest korijen zuba i povukao ga van.





Otvorene rane, opekline, prelomi i uboji su po narodnom shvatanju ozljede koje zahtjevaju neposrednu pažnju i njihovo liječenje treba prepustiti iskusnijima.

U svome radu narodni ljekar koristi često zagrijanu iglu od srebra ili željeza za probadanje čireva i gnjojnih mjesta. U narodu se ovako kaže: „Nož i igla zagrijani spram vatre – manje boli kada uđe u insansko tijelo.“



Svaka rana se prvo očisti od stranih tijela kako bi se izbjegla infekcija a potom se izapirala čajem od kunice i bršljena. Na rane se posipalo i kukuruzno brašno a na one manje, posebno na nogama ili dobijene od pada, polijevala se mokraća ili bi se dala psu da je poliže.

Otvorene rane također premazivale su se sokom kobiljače (Saloia vericillata) da brže zamlade a u slučaju zagnojenja ili da se rana ucrva na nju se stavljalo lišće ili korijen divizme (Varbascum sp.). Bitnu ulogu u liječenju imali su melemi pravljeni od voska, masla, kozjeg loja, smole itd.

„Živom ranom“ označavale su se fistule i površinske rak-rane. U narodu se vjerovalo da ovakve rane teško zarastaju zbog „živine“ koja neprestano razjeda meso do kosti. Kako bi ih zaliječili rana se posipala „konjskim kamenom“ (modra galica) a čim se rana prestane širiti i razjedati bacali su na nju šećera „da zamladi“.



Kako bi se kod bolesnika smanjio otok ali i smirili razni bolovi koji su se pojavljivali u glavi, rukama, nogama ili nekom drugom dijelu tijela berber bi izvodio tehniku puštanja „prljave“ krvi tkz. hidžama (od al-hadžm – isisati). Berber bi prvo zarezao određeno mjesto na koži nakon čega bi na njega postavljao životinjski rog i isisao zrak iz njega.

Prilikom iščašenja zgloba bolesnik se vodio iscjelitelju vještom u namještanju uganuća. Cijeli proces odvijao se tako što bi ovaj napipao mjesto preloma i naglim potezanjem tijela zglob vraćao u prijašnji položaj. Ili se zglob pario a zatim previjao tkaninom na koju je razmazan sapun.

Za razliku od toga prelomima ruku ili nogu posvećivala se znatno veća pažnja, pošto bi namjestio prelom oko tog mjesta se omotavalo ketenovo (laneno) platno poliveno jajima i podvezalo. Po tom prevoju stavljale su se dlage uglavnom čvrsto pritegnute.

Korjen omana koristio se također za saniranje iščašenja i namještanja preloma kostiju; „Ko ne zna šta je oman trava, ne zna šta je zlato u ruci“.



Masaža: Kad bole leđa (kičma) bolesniku se davalo klupko pletiva na koje bi on legao leđima i tako masirao kičmu. Masaža je uz to i danas sastavni dio liječenja bolesnog želuca (Gastritis spastica): „Bila u Trepči Garić Hanka, bila želudarica. Kad se ko struni masirala bi ga niz leđa pa od grudne kosti prema plećima i od slabina ka želucu da ga namjesti. Onda bi stavljala ture od uvrnutih peškira i njime bi potpasavala bolesnika da tako hoda neko vrijeme.“

Nakon tretmana bolesniku se neko kraće vrijeme preporučuje poseban režim ishrane sa što više kuhane hrane, voća i povrća dok treba izbjegavati masnu hranu, konzervirane zijafete i grah. Od strunjenog želuca, tvrdi se u narodu, mogu se razboljeti i drugi organi.



Podizanje tjemena - U narodu i danas postoje starije žene koje umiju namjestiti ženama krug maternice, koji ponekad padne nakon poroda, ili podići djetetu tjeme. Naime, dešava se da dijetetu prilikom pada sa kreveta ili nečeg drugog „padne tjeme“,(naziva se i treći krajnik), zbog čega puno povraća i izgubi na kilaži. Žena vična tom poslu naulji srednji prst na ruci i onda ga polako gura djetetu u usta „u brdo“ to jest na gore. Kad to završi, malo ga izmasira iza ušiju a onda uhvati za noge, okrene naopačke, i protrese.



Vađenje truna: Hava Čebić iz okolice Banovića jedna je od rjetkih živući osoba koje se bave pomalo bizarnim načinom vađenja trunja iz očiju. Naime, u situacijama kada u oko upadne trun od drveta, kamenčić, sitni komadić željeza ili sijeno dođe do nadraženja sluznice oka koje usljed takvih dešavanja počne da boli i pocrveni. Hava prije tretmana, koji traje dvadesetak sekundi, izapere usta alkoholom a onda raširivši prstima natrunjeno oko vrhom jezika traži trun te ga naglim pokretom izvuče van.





SLOVO



Razne bolesti od davnina liječile su se uz pomoć volšebnih riječi takozvanih basmi, kraćih magijskih formula, i bajalica čiji je sadržaj znatno duži. Jedna od najpoznatijih basmi, barem kada je Cazinska krajina u pitanju, jeste ona za liječenje štucavice: „Ko me spominje pao sa kobile, ne bilo mu dosta pao i sa mosta“.



Svaki tekst basme za liječenje u sebi jasno naglašavanja obraćanje duhu bolesti utjelovljenom u uroku, nametu, sihiru ili nečem drugom. Jasan primjer možemo vidjeti u slijedećem slučaju. Čim ih zaboli neki dio tijela stare Bošnjakinje običavale su tri puta dotaknuti to mjesto rukom govoreći: „Rekao si da nećeš bolovati, da ćeš mirovati, dok ne budeš otišao na ahiret, amin od Boga.“



Odbrojavanje unazad u basmama za liječenje ima za cilj oslabljivanje i nestanak bolesti: „U Serme devetero djece, od devet osam, od osam sedam....od dva jedno, od jedno nijedno!“



Ako bi nekog boljela glava ili udovi „tako da mu udaraju žigovi u glavu, ruke i noge, onda kažu, da ima bolest „udarac“. Njemu se onda bajalo sa nožem:





„Ako je u n.n. devet udaraca,

devet brataca,

neka bude od devet osam,

od osam sedam, od sedam šest,

od šest pet, od pet četiri, od četiri tri,

od tri dva od dva jedan, od jedan nijedan.

Izađi udarče iz osamdeset i osam zglavaka,

na 77 damara, iz glave, iz vrata, iz ruku, iz srca i iz nogu“



Dok izgovara bajalicu liječnik prati udarcima noža imenujuća mjesta po tijelu i nastavlja:

Iziđi u zemaljske širine, u nebeske visine, u morske dubljine,

preko sto polja, preko sto šuma, za devet brda, u pustu zemlju,

u neznanu među, gdje pas ne laje, gdje svijeća ne gori, gdje se

bešika ne ljulja, gdje lupača ne lupa, gdje sjekira ne kuca!

Izađi u nespomenuto mjesto za Kavdag i u Jaban-planinu!



Tokom čitavog bajanja liječnik polako udara golim nožem a na kraju ga stavi bolesniku u usta, da ga drži među zubima. Odmah zatim izvadi ga iz usta i baci na pod vičući: „Izađi, izađi!“ Pa pljune tri puta na nož.



Svi tretmani moraju se ponoviti tri puta; ujutro, u podne i u večernjim satima, tri uzastopna dana. U slučajevima kada je potrebna veća iscjeliteljska snaga onda se basma ili postupak ponavlja po devet puta ili devet dana.



Magija brojeva (3, 7, 9, 21, 40, 41), vrlo je važna u procesu ozdravljenja. Posebno se često susreće broj 40 u narodnim metodama liječenja; „četr'est trava sabrati i pokiseliti u zemljani lonac, pa ga dobro poklopiti, i u zemlju zakopati, da stoji 40 dana, i onda tu vodu piti kroz 40 dana jest iladž za sve. Pije se po findžan na šćesrce.“



Liječenje vodom sastavni je segment tretmana bošnjačkih iscjelitelja pošto se smatra da je čovjek sačinjen od 70% tekućine. Zbog takve strukture ljudskog tijela jedina koja ima mogućnost da u potpunosti uđe u sve čovjekove pore i očisti ga od svih negativnosti i bolesti jeste voda. Volšebna snaga iscjelivanja pridaje se aprilskoj kišnici, izvorima vode i rosi.

„ Koga peku i prže tabani, neka hoda po jutarnjoj rosi.“ „Rosu piti sa lista dobro je za svaku bolest, a dabater kome utroba gori.“





Vjersko liječenje - „U Kur'anu Mi objavljujemo ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima Kur'an samo propast povećava“; El-Isra', 82.



Tradicionalna medicina počiva na vjerovanju u čudesnu snagu njenih stručnjaka, ono što bi se u arapskom narodu nazvalo baraka (duhovna moć, božji blagoslov); obiluje empirijskim sadržajem (magijskim i religijskim) te ima duboku kulturološku podlogu.

U njoj naziremo vrlo jasno neraskidivi koncept dobra i zla predstavljen kroz zdravlje i bolest. Ozdraviti znači pobjediti zlo. Stručnjaci iz ovog segmenta narodne medicine kroz svo vrijeme svog djelovanja predstavljali su ono što danas u modernom svijetu znače psiholozi i psihijatri. Vrlo često su bili izuzetno uvažavani a nerjetko završavali i u narodnim predajama koje su ih redovito nadživljavale.



Jedan od glasovitih hodža kojeg spominje u svojim etnološkim radovima R. Filipović-Fabijanić jeste Mujkan Špiodić iz Kruševa dola kod Žepe. O njegovoj slavi dovoljno kazuje poslovica iskovana u narodu: „Kad nije muka – ne treba Mujka! A kad je muka – hajde mi Mujka! Skidaj ovo sa mene!“ Hodža, osim što je stekao veliku popularnost svojim metodama iscjelivanja, mirenja supružnika, pisanja zapisa i hamajlija, imao je i dug životni vijek pa je prema kazivanju doživio duboku starost – 111 godina.



Po uspješnom otklanjanju sihira bio je nadaleko poznat Mujkan Špiodić. Jednom čovjeku otekao stomak. Otišao njemu. Ovaj ga golog sapirao u banjici govoreći neku basmu kao: „Dragi bože, oslobodi roba...“ Zatim je gasio ugljevlje i vidio da mu je podbačeno. Rekao mu da će žena koja je to uradila ubrzo doći da mu traži nešto na zajam, ali da joj on ništa ne da. Te večeri dođe jedna da traži soli. Taj čovjek joj nije dao i nikome do Mujkanu nije rekao koja je to žena bila. Međutim, svi naslućuju koja je to žena. Sam Mujkan je s njom i njenom porodicom cijelog života imao okapanja, ali nikad izričito i imenom nije rekao da je ona sihirbazica. Međutim, cijelo selo to „zna“, kao i to koje su žene danas sihirbazice, ali to neće nikad reći jer se boje njihove osvete. Ovaj čovjek mi je to pričao u kafani, pred mnogo ljudi, od kojih su mnogi potvrđivali Mujkanovu sposobnost; pričajući svoje ili njima poznate slučajeve u kojima je Mujkan pomagao.



Zapisi: Bošnjaci su oduvijek imali veliku vjeru u ljekovitu moć Kur'ana tako da su često praktikovali prislanjati komadiće papira sa ispisanim ajetima na bolna mjesta. Ako bi se desilo da su porodiljini bolovi veliki a sam porođaj se već odužio brzo se išlo do hodže da ovaj zapiše prva četiri ajeta 84. sure na papir koji će se privezati za ženin trbuh. Tradicionalno za priličan broj bolesti lijek se tražio u zapisima: „Vrući hastaluk liječi se zapisom. Taj zapis napiše hodža za ovu bolest; ima ih pet. Donese čiste vode u ibriku, a zapis turi unutra, pa onu vodu pije 3, 4 ili 5 dana, kako već hodža rece. Drugi zapis turi u mušemu (navošćena krpa) i u nju zamota, pa ju drži pod fesom; trećim zapisom se kadi. Donese mu žena žerave na maši ili u sahančiću, pa baci treći zapis na žeru, a da onog dima malo ufati, pokrije po glavi čaršafom, pa se nanese, da mu dim uđe u usta i nos. Četvrtim zapisom kadi se drugu večer a petim zapisom treću veče. Kome hastalik potlan trećeg kađenja nestane, tome je nafaka“



I u slučaju padavice liječenje bi se obavljalo uz konsultaciju sa hodžom koji bi bolesnome načinio odgovarajući zapis. Potom bi otac bolesnog djeteta uzeo mladog crnog ovna (bez ijedne bijele dlake) i zajedno sa bolesnim djetetom otišao do najbližeg raskršća. Tamo bi iznenada oborio dijete na zemlju, prinoseći mu nož uz vrat, kao da će ga zaklati, u namjeri da ono zadrhti od straha, a potom bi brzo oborio ovna i zakalo ga. Meso žrtvovane životinje se ne jede, nego se raskomada i baci niz rijeku a koža se ostavi da dijete spava na njoj do konačnog izlječenja.



U situaciji da neko dobije žigove u zubima, a nisu mu pokvareni, u Visokom se ta bolest nazivala poganac. Nju bi obavezno liječio hodža svojim zapisom na kojem bi rastavljenim harfovima (slovima) pisao sljedeći ajet: „Ve ersele alehi alehum keasfin mes kjulin.“ U zapis se još unosio, napisan na arapskom, broj 5 (o), kako bi se kroz taj kružić mogao provući ekser i prikovati iznad gornje šarke na vratima sobe gdje bolesnik spava. Osim ovakvog načina zapis se također mogao prokuhati sa listom dunje nakon čega bi se usta ispirala toplom tečnošću.

Nema sumnje da je u prošlosti Bosne i Hercegovine bilo na desetine glasovitih hodža čija slava je prelazila često puta i granice naše zemlje a njihova imena su izgovarana u narodu sa poštovanjem. Neki od njih bili su vješti egzorcisti, sakupljači daire, dok su drugi bili na glasu po svoijm čudesnim zapisima i hamajlijama.

Na teritorije Bosanske krajine početkom prošlog vijeka naročito su se isticala dva imena – Muratbeg Kulenović iz Bosanskog Petrovca i Hadži Alihodža Muminović iz Ribića, pokraj Bihaća.



„Svi moji bolesnici dobivali su po tri zapisa“, pojasnio je jedne prilike svoju metodu iscjelivanja duševnih bolesnika hodža Kulenović. „Jedan zapis bi se zamotao najprije u suhu, onda u voštanu krpicu i nosio uz tijelo, drugi bi se odsjecao i za sedam dana bacao postepeno u vatru, u kojoj je bilo i tamjana, pa bi se dim udisao, treći bi se stavljao u vodu, u kojoj bi bilo vode sa tri vrela, onda bi se ta voda pila dvadeset i jedan dan, i sa njom bi se umivao bolesnik izjutra i uveče četrnaest dana“.



Sazivanje daire: U slučajevima težih psihički poremećaja (ludilo ili shizofrenija) hodža je „sazivao dairu“ – egzorcistički ritual prilikom kojeg se prizivaju džini uz pomoć djeteta-medija i fildžana vode. Naravno, daira se može sazvati na više načina ali svaka od njih završava tako da hodža, preko djeteta, komunicira sa džinskim vladarem kako bi ga uvjerio da naredi oslobađanje bolesnikovog tijela od strane pojedini džina, njegovih slugu ili pripadnika plemena. Bude li hodža dovoljno viješt te podastre li dobre argumente džinski vladar će ispuniti njegovu želju i tako će bolesnik ozdraviti. Prema kazivanju znak uspješne daire se može potvrditi tako što će se sutradan na najbližoj ćupriji pronaći mrtav miš.





Džinski vjetar - Posebnu opasnost za čovjeka predstavljao je džinski ili vilin vjetar. Po kazivanju bošnjačkih stravarki vjetrova ima više vrsta, neki su slabije snage a neki jači pa se od njih može čak i umrijeti. Vjetar je jedini krivac, po kazivanju stravarke Ajše B. za sva kožna oboljenja (ospice, crvenilo, svrabež, psorijaza).

Kada čovjeka zapuhne vjetar ili šejtansko kolo na putu onda ga danima prvo boli glava a dešava se da nekontrolisano trepće, vidi točkice pred očima i pomjera glavu tamo - amo.

Od vjetra Ajša izgovara dugu bajalicu koja počinje ovako:“Vihor vjetar sa mrtvih nigdje se ne ustavi, ustavi se u planinama, ustavi se u dubokim dolinama, što si uza se ponio to si u dolinu spustio n. na se božiji emer prima vihor vjetrove sa tijela snima, n. vodu doziva vihor vjetar sa tijela odbija. Divlja vatra nije postala.....





Tekije, turbe, kurban - Sveta mjesta od davnina su bila stjecišta bolesnika gdje su se oni molili i nalazili utjehu za svoje duševne i tjelesne tegobe. Hodočašćenje za većinu bolesnika bio je važan element ozdravljenja čiji je uticaj bio neosporan na njegov intezitet , koji je pored duhovnih izljeva, imao za cilj socijalna događanja, upoznavanja i susrete, kada su se razmjenjivali recepti za lijekove ili ispovijedali slučajevi čudesnih ozdravljenja upravo na mjestu koje hodočaste.



Po Bosni i Hercegovini ima znatan broj turbeta (mauzoleja), gdje leže ostaci šehida (mučenika poginulih u ratu) ili šejhova poglavara derviških redova poznati po svojim čudesnim moćima. No privilegiju da im se podigne turbe imaju i posebne žene koja su onda omiljena sveta mjesta za okupljanja djevojaka i udatih žena.

Osim turbeta bolesnici su redovito obilazili tekije a naročito dvije najpoznatije u BiH tekiju na Buni u Blagaju i onu u Visokom čiji je osnivač šejh Vefik efendija Hadžimejlić. Posebnu pažnju narod je oduvijek poklanjao pojasevima derviša. Čim bi neko obolio donosio se iz tekije pojas i prebacivao preko bolesnika.



Ako je bolest ozbiljna obavezno se klao kurban, posebno u slučaju kada je bolesno dijete. Sa krvlju od kurbana potare mu se malo po čelu, svo meso se razdijeli a koža pokloni u džamiju. Međutim, dogodi li se unatoč svemu da je bolest zašla u zadnji stadij, onda se ide na „olakšavanje“ bolesniku kako bi lakše skončao svoje muke i umro. Tom prilikom se daje i prima halal (oprost), kako bi duša imala kamo na onaj svijet. Kazuje se: „Ja halilm tebi, halali i ti meni.“



Ljekoviti izvori i banje: Vrlo rado i često odlazilo se u banje, posebno žene, kojih prema zvaničnim podacima u našoj zemlji ima ukupno šesnaest, ili do hair -česmi i ljekovitih vrela, što uostalom ne treba čuditi uzmemo li u obzir činjenicu da je Bosna i Hercegovina bogata vodom. Svako vrelo ili česma imali su svoju ljekovitu osobnost pa su se očne bolesti liječile na vrelu Studenac u zeničkom kraju ili na Studen bunaru u Bužimu. Lijek za bolesti tipične za stariju životnu dob poput išijasa, reume, vene na nogama ili kožna oboljenja tražio se na ljekovitim vodama Zlatarica, bogata magnezijem, i Vruća voda ili pak na termalnom izvoru u Tičićima. Za stomačne tegobe i podsticanje apetita išlo se na Džindino vrelo u Rogatici itd.

Ljekovita vrela i hair-česme iz kojih teče, prema narodnom vjerovanju, bir-iladž (jedini lijek) nisu samo imali blagotvoran uticaj na ljude već i na životinje. U Ljeskovcu pokraj Žepča postoji takozvano Konjsko vrelo čiji kiselkasto-slani sastav vode privlači od davnina konje. Blato sa ovog vrela, po tvrdnji mještana, liječe neke kožne bolesti.





Back to top Go down
View user profile
Donaton
Admin


Broj komentara : 2904
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: SEKSUALNI ŽIVOT, BRAK I POROD    Thu Feb 28, 2013 10:21 pm

Neplodnost: Muškom djetetu treba od svega što je za jesti a on to vidi ponuditi jer mu u suprotnom može izići vasuz, ko bijeli konac, pa mu se neće dati u djeci kada naraste to jest postat će neplodan. Zavisno od područja u BiH vasuz se naziva i evlasuz od evlad-suz, onaj koji nema djece.





Priča se kako je jedna žena jela pitu. Došlo jedno muško dijete iz komšiluka. Bilo golo, u kratkoj košuljici. Htjelo i ono pite, gledalo u ženu, a ona se nije sjetila da ga ponudi. Jede ona i pogleda u njega, a njemu na vrh kitice kao jedna kap. Ona to brže uhvati u flašu i čuvala je po malo nalivajući vode. Mali odraste i oženi se, ali, nema djece. Ova žena se sjeti, odnese onoga što je jela kad je on gledao i da mu ono iz flaše da ne znajući popije. Poslije toga mu žena odmah zanese.



Impotencija: Za razliku od neplodnosti, impotenciju se uglavnom nametala muškarcu uz pomoć sihira ili ju je on mogao dobiti nekom od nedozvoljenih radnji poput prolaska preko mjesta gdje su žene snovale.



Izrazitu ulogu u vračanju za oduzimanje muške spolne moći a time i plodnosti u nekom braku imala je šivaća igla ili bašlija. Nekad je među bošnjačkim nevjestama bio njegovan pomalo čudan običaj da mlada prve bračne noći pod jezik stavi savijenu iglu kako mladoženja ne bi mogao obaviti svoju bračnu dužnost. Time bi ona odgodila defloraciju kako bi se sutradan mogla pohvaliti prijateljicama da je i dalje nevina. Savijenu iglu nosile su uza se i one udate žene koje nisu htjele više rađati. Po vjerovanju igla bi na čudan, volšeban, način djelovala na njen reproduktivan sistem čuvajući je od začeća.



Impotencija se oduvijek liječila hodžinim zapisima koji bi za taj problem napisao tri zapisa od kojih bi jedan muškarac nosio na mišici desne ruke ili mu se davalo da jede vrapca pečenog u pirinču.



Prema kazivanju starijih postoje žene sa kojima je spolni odnos komplikovaniji i zbog toga sa njima muškarac češće „zakaže“ u krevetu. One su žene duge koje imaju običaj da otpalu kosu nakon češljanja motaju na prstu u krug.



Plodnost i pobačaj - Glavni zadatak nevjeste bio je da izrodi zdravu mušku djecu kako bi se osigurao produžetak te loze. Od rođenja muških prinova često je ovisio njen ostanak u novoj familiji. Neplodna žena postaje mužu nevoljena ma koliko je prije volio. On se, u narodnoj pjesmi, upoređuje sa voćkom bez ploda, ružom bez cvijeta i kao takvu potrebnu ju je sasjeći to jest ubiti:



„Vid nevista te žute naranče, da naranča svake godine ne rađa, davno bi je bratac posikao. Vid nevista tog žutog limuna, da limun svake godine ne rađa, davno bi ga bratac posikao. Vid nevista rumene ružice, da ružica svake godine ne cvate, davno bi je bratac posikao.“



Naravno, u svim pjesmama glavni i jedini krivac za brak bez djece jeste žena zbog svog potčinjenog položaja. U nekim od njih stvara se još jasniji osjećaj njene krivice pošto ju muž, navodno, toliko voli i cijeni a ona mu neplodnošću sve to uzvraća.



Ali-beg ima predivnu ženu kojoj je godinama poklanjao veliku ljubav i pažnju no ona mu u tom vremenu nije rodila dijete. Doživivši to kao udar na svoju muškost i čast u narodu on jednog dana odlazi u selo na begluk zapovijedivši bratu da mu „posiječe“ ženu:

„O Boga ti, brate Muhamede, ja odoh u nove Timare. Kad ti dođe mlada nevistica, ti je vodi mladu u haz-bašču, pa je ondi mladu ti posici. Kad ja nemam od srca evlada, nek mi nije ni mlade!“



Da bi žena ostala u drugom stanju izvodile su se razne mađijske radnje; vračara bi je vodila na „usjelinu“ (mjesto sa kog se zemlja osipa) i tu je oblijevala vodom u koju je prethodno stavila žive rakove. Osim toga žena bi ispijala razne čajeve, nosila zapise, potpasivala se i posjećivala turbe neke svete žene.



Ako su im umirala djeca pomoć su tražile kod hodže koji bi držeći ruke iza leđa, vezao čvorove na ibrišimu od sedam različitih boja. Tako zauzlan ibrišim žene su nosile sve do porođaja.



Žene su pokušavale, opet mađijskim putem, odgoditi rađenje ili izvršiti kontracepciju zabadanjem noža među dvije grede od stropa (šiše), i to onoliko greda, koliko godina bi željele odgoditi trudnoću.

Vračanjem se trudnoća onemogućaval i po želji zle svekrve, kao bi je na taj način lakše odvojila od sina. Nosila bi nekoj lokalnoj sihirbazi snahine gaćice, sedam zrna pšenice i tri zrna graha koje bi ova zamotala i držeći iznad vatre izgovarala magične formule.



Mada su se abortusi i prekidanje trudnoće izričito zabranjivali zbog općeprihvaćenog mišljenja da je to grijeh i diranje u božiji emer (volju), oni su se ipak događali daleko od očiju javnosti. Žene su u želji da pobace pile neprženu kafu, parile se nad vrelom lukšijom a neke od njih su posjećivale žene „na glasu“ koje su umijele izazvati pobačaj uz pomoć vretena ili biljke kukurijek.



Porod: Ako bi se porođaj odužio u posudu sa vodom potapala se biljka zvana ručica hazreti Fatime (hypericum perforatum), koja pošto upije nešto vode u sebe nabubri. To se tumačilo da se „ruka“ otvorila pa su zatim porodilju napajali i prskali tom vodom aludirajući tako i na njeno otvaranje, to jest porod. U okolini Nevesinja porodilju su napajali iz kurantasa (zdjele donešene sa Kjabe), u koje se prethodno potopio mevludski šećer.



Snijet: U našem narodu ima dosta zabilježenih slučajeva da su žene rodile snijet (mola hydalidora). Riječ je o plodu koji se u utrobi deformisao ili uginuo pa usljed toga dođe do prijevremenog poroda obično do četvrtog mjeseca trudnoće. Postoji dosta kontradiktornosti vezanih za ovaj neobični medicinski slučaj. Naime, iako neki etnološki podaci govore kako se snijet uglavnom rodi u trećem ili četvrtom mjesecu trudnoće drugi terenski podaci napravljeni u okolini Sarajeva i Doboja kazuju da su snijet žene rađale i sa devet mjeseci.

Čim bi se porođaj odužio ili zakomplicirao starije žene posumnjale su na rađanje snijeti jer od takvog poroda žena obilno krvari i treba joj više vremena za oporavak. Iako se smatralo sevapom roditi snijet, navodno ona žena koja rodi za života tri snijeti nakon smrti ući će direktno u dženet, ona se redovito ubijala metlom i omotana u deku zakopavala u đubrište.

U prošlosti pod izgovorom da se rodila snijet dešavale su se kriminalne radnje (čedomorstvo) kada bi se žena ili djevojka željele rješiti vanbračnog ili nepoželjnog djeteta.

Back to top Go down
View user profile
Donaton
Admin


Broj komentara : 2904
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: DJEČIJE BOLESTI    Thu Feb 28, 2013 10:22 pm

Vrisak se kod djece liječio tako što bi ga majka nosila u kuću u kojoj još nije bio pa ga domaćin tri puta prebacio preko grede. Od sibiluka, bolesti koju izaziva džinica Umu Sibjan, dijete se tri puta, zajedno sa kockom šećera, provlačilo ispod kestenovog korijenja.





U slučaju da dijete ima probadanje u prsima (sandžija), onda bi se tražilo dijete koje je mezimac (najmlađe u kući) kako bi u brdu (dio stana na kome se tkalo), ranije potopljenim u bari, donosilo vodu sa te bare istresalo u posudu iz koje bi bolesno dijete napojili.





Kad dobije krupu po jeziku majka bi uhvatila crnu mačku i provukla njenim repom između djetetovih usana.





O klinčićima se u narodu vjeruje da ih mogu dobiti samo muška djeca do godinu dana, ako njihova majka, dok ih nosi u stomaku, učini neku nedopuštenu radnju za njeno stanje: u jednoj ruci ponese nacijepanih drva a u drugoj vode ili ponese vode u obje ruke. Izuzev ovog, klini se mogu dobiti i ako trudnica prikuplja kline oko drvljanika (gdje se cijepaju drva) kojima je njen muž cijepao drva. Klina ili klinčića ima od „četiri ruke“ a manifestiraju se oteklim mošnjicama „u koja se skuplja voda.“ Ako je otok manji i mekan onda su u pitanju vodeni klini no budu li testisi na dodir tvrdi i napeti onda se dijagnosticiraju „drveni“ klini pored kojih postoje još i “ vjetreni“ te „gvozdeni“.

U narodu se upozorava da ukoliko se ne liječe na vrijeme mogu prerasti u kilu (bruh). Predispoziciju za uspješno liječenje klinčića a time i nastavak iscjeliteljske tradicije imaju djeca čiji je otac preminuo prije nego li su se ona rodila „koja nisu zapamtila oca“ ali i najmlađe dijete (mizinac). Bolest se liječi uz pomoć ibrika, sa četiri borova ivera ili tek samo dodirom pete iscjelitelja po nateklim mošnjama.



Back to top Go down
View user profile
Donaton
Admin


Broj komentara : 2904
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: Zapis sarajevskog kadije   Wed Mar 13, 2013 6:35 am

Sve ove recepte i još mnoge druge za liječenje prikupio je u prvoj polovici 19.stoljeća sarajevski kadija Mustafa Muhibbi.Kadija Muhibbi živio je od 1786.do 1854.godine i imao je bogatu zbirku arapskih, turskih i perzijskih rukopisa. Zanimanje jednog kadije, suca šerijatskog suda, za medicinu ne čudi zna li se da se u njegovo doba liječilo uglavnom kod kuće, a ljekaruše su se, uz osnovnu vjersku literaturu, nalazile u svakoj kući u kojoj je bilo pismeni ljudi. Posebno su zanimljivi recepti koji spadaju u domen duhovne medicine te će biti ovdje i prezentirani. Lijekovi se dijele na duhovne ili ruhani ilaćlar i tjelesne tojest đismani ilaćlar.U ruhani ilaćlar posebno spadaju iscjeljujući zapisi-vefkovi.



Za glavobolju i migrenu na papiru se napiše Aduhullah i taj se papir privije uz glavu dok bol ne umine.



Za svaku bol u glavi i tijelu piše se sljedeći zapis na čistoj posudi a zatim se spere vodom.Tom vodom se potare bolno mjesto a ostatak vode se popije te bol uz Božije dopuštenje prođe.U zapisu stoji: U ime Allaha, Milostivog, Milosrdnog.Allah!Nema boga osim Njega, Živoga, Vječnoga.Elif, lam, mim.Nema boga osim Njega, Živoga, Vječnoga.(...) Reci:On je Allah...do kraja, zattim stoji dalje:Bože moj, odagnaj nevolju!Gospodaru ljudi, izliječi, jer Ti si Iscjelitelj, Oprosnik i Ozdravitelj....



Da se zaustavi krvarenje iz nosa bolesnikovom krvlju se na čelu napišu ova imena – Hut, Lut, Talsun, Asun i Rasun. Mogu se napisati i riječi „kao niša“ a to je dio 35.ajeta sure Nur.



Poneki od recepata za liječenje su čisto magijskog karaktera poput ovog:ako dijete jede, a mršavo je, lijek mu je slijedeći – na početku novog mjeseca, u nedjelju, u nešto vruće vode stavi se jedno jaje pa se vretenom stavi nit što ju je uprelo dijete kojem još ne ispadaju zubi. Ono bolesno dijete se dovede na konju.Ako je muško, nađe se muško štene, ako je djevojčica, tada ženka. Dijete se svuče, a pas se drži njemu iznad glave. Kada se ona voda lijeva na psa, a s njega se slijeva na dijete, bolest pređe na psa. Tako treba postupiti tri puta pa će se uz Božiju pomoć dijete osloboditi bolesti i Božijom voljom počet će se debljati iz dana u dan.



Djetetu loše volje, koje mnogo plače, na uho se izgovori sljedeći ajet i uz Božiju pomoć plač prestane: „Utječem se Allahu od šejtana prokletog, u ime Allaha Milostivog, Milosrdnog. Zar pored Allahove žele drugu vjeru, a Njemu se, htjeli ili ne htjeli, pokoravaju i oni na nebesima i oni na zemlji, i Njemu će se vratiti!“.



U noći na petak, ili danju, uzme se tisuću zrna pšenice i nad svakim od njih po jednom se prouči sura Ihlas. Zrnevlje se ponese na slušanje hodžine hutbe nakon molitve petkom, a zatim se prospe po krovu džamije, za ptice. Dok se prosipa, govori se: Učini da nestane bolest sa tog i tog, kao što ovo zrnevlje nestaje u trbusima ptica“.
Back to top Go down
View user profile
Sponsored content




PostSubject: Re: Narodna medicina Bošnjaka   Today at 5:16 pm

Back to top Go down
 
Narodna medicina Bošnjaka
View previous topic View next topic Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
๑۩۞۩๑ BOSNIAN MAGIC ๑۩۞۩๑ :: ۞ ETNOLOGIJA BiH - ETHNOLOGY BiH ۞-
Jump to: