Neraskidiva veza između psa i čovjeka potječe iz najranijih vremena ljudske civilizacije i predstavlja jedan od najstabilnijih odnosa koje je čovjek kroz sve epohe postojanja uspio uspostaviti sa nekim pripadnikom životinjskog svijeta. Upravo zbog toga u bosanskom tradicionalnom životu psu je određena vrlo odgovorna uloga čuvara kuće. On je, poput krave, zasluženo smatran dijelom same familije prema kome se ukazivala posebna pažnja.
Od perioda naših predaka Bogumila vjeruje se kako u psu može boraviti i ljudska duša te se uvijek zbog toga upozoravalo na obzirno ophođenje prema psima. U protivnom bi se onaj ko loše postupa sa tom životinjom mogao steći veliki grijeh. U narodnoj priči koju je zapisao Antun Hangi, pišući o životu i običajima Bošnjaka, pripovijeda se kako je neki trgovac krenuo ujutro u čaršiju, da otvori dućan. Kad je prolazio pokraj džamije i džamijskog harema, groblja, začuje glas iz mezara, groba: „Ja ehli kubur“. To je mrtvac dozivao mrtvaca. Drugi mu se odazove i upita, šta želi. „Danas će nam“, kaže on, „još jedan doći u komšiluk.“ „Što?“ reče drugi. „Danas će jedna žena pariti haljine, pa će se opržiti i umrijeti.“ Kad to čuje oni trgovac, sjeti se, da mu je žena govorila, da će danas pariti, te da neće imati kada ručka spreminiti, pa da joj pošalje dva somuna iz čaršije. On pođe dalje, ali ga uhvati šubha i strah, da to mrtvaci ne govore o njegovoj ženi. Kad je došao u čaršiju, kupi dva somuna i pošalje ih ženi. Kad bi podne, ne mogne on durati, već pođe kući. Kad prođe pokraj džamije i džamijskog harema, opet čuje, kako se mrtvaci dozivaju. Onaj prvi reče: „Ja ehli kubur. Neće nam ona žena doći.“ „Zašto?“ upita drugi. „Oštenila se kuja u one žene, pa ju je nahranila. Za to joj je Bog produljio umura, život, i sve joj grijehe oprostio.“ Sve to čuje oni trgovac i ode kući. Kad dođe kući, upita ženu: „Jesi li parila?“ –„Jesam“, reče žena. „Pa jesi li ručala?“ –„Nisam“, odgovori ona. –„A zašto nisi?“ – „Nisam imala kad“. – „A gdje ti je somun?“ – „Eno jednoga u dušeku, a drugi sam kuji dala, jer se oštenila“. Sad trgovac vidi, da je to baš njegova žena, o kojoj su mrtvaci govorili.
Liječenje pasjom lobanjomPas je životinja izrazito zastupljena u bosanskim narodnim vjerovanjima i pričama pa stoga zaslužuje da mu se obrati posebna pažnja. Za pseću lobanju se smatralo da je odličan akumulator i prenosnik pozitivne energije liječenja te su u prošlosti stravarke iznad lobanje ponavljale egzorcističke formule i puhale u nju, ostavljajući je u kući bolesnika kako bi se njome mogao služiti dok je ona odsutna. Lobanja bi se polagala na bolesno mjesto gdje bi, navodno, apsorbirala negativnu energiju (bolove) u sebe. Jednom tako "programirana" lobanja mogla se koristiti dugo vremena.
O specifičnoj mogućnosti prijenosa negativne energije sa čovjeka na psa svjedoči i tradicionalni običaj da se ostatak vode, kojom se umivalo dijete pogođeno pogledom zlih očiju, prolije na psa. Stravarka Hasnija M. iz Cazina tvrdi da se obred salivanja olova (strahe) može izvesti i na daljinu, kilometrima daleko od bolesnika, ali samo ako se na kraju trećeg bacanja rastopljenog olova voda iz posude prolije na tri psa "jer nema ničeg vjernijeg i jačeg od psa!". Legendarna pouzdanost čovjeka u ovu životinju demonstrira se i u proricanju sudbine posebno falanje u kahvu gdje je pas klasični simbol vjernosti i prijateljstva. A ta divna osobina koja krasi ovu životinju toliko je cjenjena kod bosanskog naroda da je postala temom mnogih predaja.
U kratkoj narodnoj priči iz Velike Kladuše kazuje se kako je jedne prilike neki muž došao kući pijan i jako ljut te je svoj bijes prvo iskalio na supruzi, a onda i na svom psu, koji je uznemiren onim što vidi dotrčao i počeo nervozno lajati. To je odvuklo pijanom mužu pažnju i taj momenat je supruga iskoristila da mu pobjegne i otrči kod susjeda po pomoć. Bijesan zbog toga on poče udarati psa koji se nekako otme od njega i pobježe iz dvorišta na obližnju livadu. Tu leže i tužnim pogledom stade gledati u pravcu kuće. Za to vrijeme supruga je obavijestila policiju o događaju i oni su za desetak minuta stigli da privedu muža. Dok je obuvao cipele na ulaznim vratima on ugleda suprugu kako se zadovoljno smješka što će ga poslati u zatvor a onda primjeti svog psa kako leži na livadi i gleda u njegovom pravcu te čim ga je pozvao k sebi po imenu ovaj istog trena veselo dotrči do njega. – „I tebe sam udarao kao i suprugu, ali za razliku od nje koja je odmah otišla po policiju, ti si mi oprostio i samo čekao da čuješ da te zovem i, evo, odmah si tu!“, reče mu on milujući ga po glavi, - „sada znam da nema ničeg na svijetu odanijeg i vjernijeg od psa!“.
Kao pas i mačkaNeizmjerna pseća odanost prema čovjeku pokazat će se i u vrijeme Sudnjeg dana, kako nam pripovijeda ova narodna priča: "Za vrijeme Kijameta sve će ustati protiv čovjeka i čemu je kriv i čemu nije. Ali taj dušmanluk neće potrajati duže od čejrek (četvrt) sata. Prva koja će ustati i početi optuživati čovjeka biće mačka. Upravo onoga ko joj je najviše dobra i pažnje poklonio. Posebno će se okomiti na domaćicu. U tim trenucima da ubogoj ženi ne bude psa, njena sudbina bi bila jako loša, jer bi mačka svojim lukavstvom sve zavela i obenđijala. Što god mački bude tada na um palo, bilo laž ili istina, neće se libiti izreći, i svakakve će muzuirluke (klevete) protiv sirote domaćice iznositi ; kako ju je nemilice tukla i proganjala, da je u njenoj kući bila stalno izložena udarcima, izgladnjivala je. Na sve te mačije laži i optužbe hrabro će se dići pas i oštro usprotiviti te je kritizirati i otkrivati javno njene podmukle objede. U tjeranju pravde pas će biti neumoljiv i stalno će mačku prekidati u njenim lažima pitajući je ljutito: "Kako takvo šta možeš reći?", i nastavljajući, - kad ja, koji sam bio za vratima i čekao šta će ostati, da mi bace otpatke, pa se nemam šta tužiti, nego sam uvijek bio sit i zadovoljan, a kamo li, kako je bilo sa tobom, koja si vazda ervahi (uvijek) ćupila pod sinijom, za sofrom. Ne sevep, pa da ideš sad tužiti! Još da je bar istina to što govoriš! "
Ono što pas tada rekne mački nju će jako naljutiti, jer ju prikaziva lažljivicom, pa će se ona okomiti i na njega ali opet lukavo i odmjereno, ne odustajući od glumljenja žrtve: "Ja tako je beli, kako si ti kazao! Ti ne znaš ni svog hala (muke), kamo li bi znao čijeg drugog. Kako je meni bilo ti ne znaš, a ne treba ni da znaš. Ti čuvaj sam sebe, neka te nije briga za mene. Svak nek pazi sebe i tvrdi svoje skele. Ja tuđeg posla ne zauzbijam. Lako je tebi govoriti šta hoćeš. Ti nisi trpio niti si se patio kao ja. Tebi su bacali kosti za vrata, da ih glođeš, a mene nisu pod sinijom ni vidjeli.
-"A ko ti je kriv da te nisu vidjeli?, odvratiće joj istog trena pas, " ti bome ne bijaše se verati pod siniju, ko šugava kozetina. Trebala si i ti stojati iza vrata, niko ti nije branio, koliko i meni. Hoćeš ti da se pogospodiš, pa ti gospodstvo nije moglo podnijeti, da stojiš iza vrata. Otišao bi ti namuz (obraz, dobar glas) u kam (propao bi)."
-" Idi, idi, nalete jedan! Ko sa tobom još govori?", dočekaće ga već vidno iznervirana mačka, prava si nesvesela (ništa). Samo da je tebi svađu voditi, a za drugo ni deveta! Ko bi sa sićijom (nesreća) mogao isturiti na kraj! Ne bi te mogao nadglasati katan (mnoštvo) Cigana, kamo bi ja!".
I time će se ta murafa (parnica, suđenje) završiti. Domaćica će biti odbranjena, a mačka će se povući i utišati, jer će shvatiti da joj ne uspijevaju laži, i da je na javaš (na krivo) skrenula. Ali dušmanluk i katilstvo među njima vazda će i ostati. Jedno će drugo mrziti, kako se ono kaže " ko pas i mačka". Nikada se neće složiti i sprijateljiti. I da se sprijatelje to će jaranstvo biti prividno od čas do čas - čipo (nestabilno) i na ceculju (kratkog vijeka)."
I za kraj bilo bi zanimljivo navesti vjerovanje iz Velike Kladuše gdje se utorak nekada nazivao “pasji dan”. Naime, kada bi se utorkom nekuda išlo pješice, jer tako su ljudi u prošlosti najčešće i putovali na manje destinacije, uza se bi putnik obavezno nosio štap kojim bi se štitio od kucavke, čopora pasa, koji bi ga mogli napasti. Navodno, tim bi danom najviše prijetila opasnost od napada kucavke.
