U bošnjačkom narodu postoji vjerovanje da zmija, vuk ali i žena nakon poroda mogu "obzinuti" čovjeka i time ga uništiti. O tom vjerovanju pisao je i Muhamed Fejzi-beg u svom pohvalnom radu o bošnjačkim narodnim vjerovanjima:
Pišući ova praznovjerja u kući jednog moga sasma bližnjeg rođaka, desila se tu slučajno i njegova žena u nekom domaćem poslu. Ona radijaše svoj posao, a ja pisah, dok se pomoli jedna stara žena, koja se zbog svoje starosti ne htjedne sakriti od mene. Ona uniđe u sobu, a moja je nevjesta dočeka riječima: "Hodi, hodi, Husagince, otkad te bona ne ima, da nam dođeš; ja mislim, šta je od naše Husaginice bilo?"
"Što će biti moja hanuma; neće grom u koprive, a i smrt na me" reče Husiginca, odbacujući čember s glave. "i ova smrt, moja hanuma, kao da po hateru hoda" nastavi Husaginca odbaciv čember, "gospoda mru a mi fukare živimo, samo da se patimo na ovom svijetu i ništa više. Eto pomisli, moja hanuma, bijahu rekli, da je grah skočio po marjaš na oci, a ja se jadna obradovah, te ono što sam od vas hanuma isprosila nešto graha štedila i štedila, dok sam deset oka nakupila, pa mišljah sad ću ga prodati i kupiti sebi štogod obuće, kad ja danas kukavica jadna posla ga po Meši Ibrinom u čaršiju - šta misliš, moja hanuma, šta je? Onaj ličinaš, onaj ugursus, ono kopile, da mu ovako rečem, bože me ne pokaraj, šta je uradio od mog jadnog nebilog graha: prodo ga i poloko, da Bog da mu na grdne rane izlazio! Baš se hudoj fukari ne da: da u more udrobi, suho bi pokusala!
"Prođi se, boga ti, Husaginice, uvijek nekakva kukanja i plakanja" opomenu je moja nevjesta.
"Bog, koji je tebi halk učinio, dao je stobom i tvoju nafaku. Kako si onaj grah stekla, tako ćeš i drugi steći. Nećemo mi tebe gledati, ne boj se ti; da ti od gladi skapavaš, a vala nećeš biti ni gola ni bosa".
"Vala, tako je, hanuma" potvrdi Husaginica "da Bog da, da meni moje hanume budu zdrave i žive, ama moj hudi grah ode u mejhanu" - "Ko o čemu a ti o grahu" produži nevjesta "ja mim, a ti mlin" -"Neću, neću" nastavi Husaginica "draga hanuma, više ni u usta ga uzeti.Što radi beg, kako je malo bešče (begče) Imaš li šta ozdo od matere; kako li su oni, misle li ono na skoro amo? Baš sam ih se zaželila.Da hoće još koji put doći, da ih vidim dunjalučkim očima; more se bogme za čas umrijeti, jadni smo se rodili. Ovaj svijet jedan cvijet, ovaj insan bio behar; svaki cvijet ć' uvehnuti, bio behar opanuti, ovaj insan pomrijeti, u kabur se zatvoriti; valja Bogu dževap dati.Da je Bog dao, da se nikako ni rodili nijesmo; je li de, draga hanuma?"
"Tako je, Husaginice, i nikako drugačije" potvrdi nevjesta ."Kako li je Ibrahim-begovica, prođe li joj glava?"
"Da si ti zdravo, hanuma" odgovori Husaginica sasma zabrinuto.
"Šta, jadna, zar je umrla?" zapita je nevjesta sasma začuđeno.
"Bogme jest" odgovori Husaginica tiho, a zatim odmah nadodaše "Znala sam ja, da će tako biti, ama nehtje ona mene lude i budalaste poslušati, kad ja njoj govorah, dok joj još sjeđaše mlada ne razvijena u odaji: ne izlazi, hanuma, pred mladu, dok je još u zavitku, obzinuće te mlada, pa nećeš ni godine skrasiti.Ona rahmetli ne htjede poslušati, pa eto što bi od nje!"
"Pa zar je ona izašla pred mladu, dok je još sidjela u zavitku?" zapita nevjesta, izvaliv oči u Husaginicu - "Ma ja šta ti ja kažem, draga hanuma" odvrati Huseginica."Jest bogme, odmah"
"Kuda Ibrahim-begovica" požali je nevjesta "da je znala, čemu se je radovala.Eh, ako Bog da, neće ni njoj (mladi) zadugo biti!"
Bijah se i ja umiješao u taj njihov razgovor, dokazujući, da je to puko praznovjerje i da je mlada u tom pogledu sasvim nevina; ali ti moji dokazi ništa ne pomogoše. Oni ostaše pri svom, da je mlada istom dovedena još u zavitku obzinula svoju svekrvu i da je to jedini razlog, zbog kojeg je Ibrahim-begovica tako naglo umrla.
