๑۩۞۩๑ BOSNIAN MAGIC ๑۩۞۩๑

WELCOME TO BOSNIAN FORUM DEDICATED MAGIC AND FORTUNE TELLING – REGARDS FOR READERS FROM IRAN, SYRIA, EGYPT, IRAQ, FRANCE, GREECE, PALESTINE, SWEDEN, NORWAY, LIBANON, CHINA, BULGARIA, ROMANIA, INDIA, PAKISTAN, USA, AUSTRALIA, UKRAINE, VENEZUELA...
 
HomeFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in
Latest topics
September 2017
MonTueWedThuFriSatSun
    123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930 
CalendarCalendar
Statistics
We have 547 registered users
The newest registered user is ivobih11

Our users have posted a total of 21084 messages in 1940 subjects
Most active topics
Bošnjačke basme i bajalice
Kako otkriti da li ste žrtva crne magije?
Pitanje o zapisima?
Bogumilstvo i Bošnjaci
Mitologija Bosne i Hercegovine
Pohvala od forumaša
Bosnian mythology
Stare slike, razglednice i poštanske markice iz Bosne i Hercegovine
Tilsum (zapisi) "hodže" šarlatana
Liječenje uz pomoć harfova
Top posting users this week
Amira
 
Donaton
 
Bosniak
 
Šansel
 
Keywords
poludi razdvojiti spells Kako Hodza tilsum crni Seal zapis Ljubavna bajalice dvoje magija talisman bajanje ljubavni crnom

Share | 
 

 Bošnjaci - najstariji narod na Balkanu

View previous topic View next topic Go down 
AuthorMessage
Donaton
Admin
avatar

Broj komentara : 3110
Join date : 2013-02-15
Mjesto : Basania

PostSubject: Bošnjaci - najstariji narod na Balkanu   Sat Aug 19, 2017 1:47 pm

ONO ŠTO JE OSOBITO VAŽNO JESTE DA SE O HISTORIJSKOJ SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI MOŽE DISKUTOVATI I PISATI SAMO KROZ SAGLEDAVANJE OSMANLIJSKIH DEFTERA. TAKOĐE SE MORAJU KORISTITI POVELJE BOSANSKIH VLADARA U KOJIMA SE MOŽE JASNO VIDJETI HILJADUGODIŠNJE POSTOJANJE JEDNE DRŽAVE:
POVELJA BOSANSKOGA BANA KULINA JE NAPISANA 29. AVGUSTA 1189. GODINE NA STAROBOSANSKOM JEZIKU I BOSANSKIM PISMOM – BOSANČICOM.
POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1234. GODINE – BAN NINOSLAV GODINE 1234.
POVELJA IZ 1323. GODINE – BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ GODINE 1323.
POVELJA GRGURU STIPANIĆU IZ 1323. GODINE – BAN STJEPAN II KOTROMANIĆ GODINE 1323.
POVELJA DUBROVČANIMA BANA STJEPANA II KOTROMANIĆA IZ 1332. GODINE 5. AVGUST 1332.
POVELJA BOSANSKOGA KNEZA VLADISLAVA STJEPANOVIĆA IZ 1353. GODINE
POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1378. GODINE – KRALJ TVRTKO 10. APRILA 1378.
POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1392. GODINE – KRALJ DABIŠA 17. JULA 1392.
POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1397. GODINE – KRALJICA JELENA GRUBA 13. MAJA 1397.
POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1398. GODINE – KRALJ STJEPAN OSTOJA GODINE 1398.
POVELJA KRALJA STJEPANA OSTOJE IZ 1404. GODINE 6. JANUARA 1404.
POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1405. GODINE – KRALJ TVRTKO II 24. JUNA 1405.
POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1419. GODINE – SANDALJ HRANIĆ 24. JUNA 1419.
POVELJA DUBROVČANIMA IZ 1427. GODINE – RADOSLAV PAVLOVIĆ 31. DECEMBRA 1427.
POVELJA BRAĆI DRAGIŠIĆIMA IZ 1446. GODINE – KRALJ TOMAŠ 22. AVGUSTA 1446.
POVELJA IZ 1453. GODINE – HERCEG STJEPAN VUKČIĆ KOSAČA 19. JULA 1453.
POVELJE IZ 1461 GODINE – KRALJ STJEPAN TOMAŠEVIĆ 23. NOVEMBAR 1461.

Autor teksta: Sulejman Aličković

Ne posjeduje takvu građu sa takvim dokumentima nijedna država kao što što posjeduje Bosna.

Vjerodostojnost tih dokumenata ne može se raspravljati, naročito se ne može osporavati. Dokazano je da su pojedine države svoju historiju bazirale na osnovu mitova, pretpostavki itd. Nažalost, to se radi i danas kod pojedinaca. Tako je stvoren destruktivizam čiji je neosporni nosilac Srećko Đaja i njegovi epigoni, kojih ima čitava jedna skupina u Bosni.

Posebno se moramo osvrnuti na pitanje šta nam to donose defteri, kakav im je doprinos u stvaranju historijske istine i o srednjovjekovnoj državi i o novoj državi osvajača, za razliku od naših prethodnika historičara, koji su samo mogli nagađati o nekim društvenim i političkim pojmovima, koji su se više naslanjali na svoja osjećanja i sasvim paušalno pisali o svojim državama. Bosna ima original dokumenat na osnovu koga sa tačnom preciznošću može sve ovo dokazati.

Međutim, i danas veliki broj historičara, naših komšija, ili čak i naši historičari katolici i pravoslavci, izmišljaju neku imaginarnu historiju njihovih naroda pod “Turcima”. Svi oni mogu samo pričati šuplje priče, jer nema mudrovanja ako postoje autentični dokazi koje nije mogla osporiti čak ni evropska historija. Ne znam samo kako se može pisati o pravoslavcima i katalocima ako osmansko zakonodavstvo ne poznaje takvu razliku. Defteri jasno govore da su u Bosni živjeli ljudi sa dvije konfesije: kršćani i krstjani (bogumili kasnije nazvani), tako da pripadnika Crkve bosanske jasno deklariše kao krstjana (bogumila, zahvaljujući Đaji). Zbog toga je čudo da se ignorišu defteri koji upućuju na pravu istinu države Bosne. U srednjovjekovnoj Bosni Bošnjaci su bili pripadnici heretičkog vjerovanja i nisu priznavali ni Katoličku ni Pravoslavnu crkvu. Štaviše, od ovih crkvi im je konstantno prijetila opasnost progona. Sam rimski papa je tokom srednjovjekovne Bosne poslao nekoliko krstaških pohoda na ovu zemlju sa ciljem uništenja bošnjačke hereze (pr. 1235-1238, 1358. i dr.). Prisilne konverzije heretičkih Bošnjaka na katoličanstvo, odnosno pravoslavlje, postepeno su uzimale svoga maha. Preuzimanjem Bosne od strane Turaka 1467. godine i kroz period otomanske Bosne, Bošnjaci postepeno primaju islam.

Nacionalni identitet bosanskih Srba, odnosno, bosanskih Hrvata formira se veoma kasno, tek polovinom 19. stoljeća, kada se Bošnjaci pravoslavne, odnosno, katoličke vjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem srbijanskih i hrvatskih političkih misionara, odrođuju od bošnjačkog nacionalnog korpusa i na temelju zajedničke vjeroispovijesti počinju nacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno, katoličkim Hrvatima. Veoma je važno istaći dokumenta na koji su to način radili Srbi. “Prema srpskom zakonodavstvu XIX vijeka svaki doseljenik i stranac koji je u Srbiji deset godina, postaje Srbin. To stoji već u Ustavu iz 1835. godine, glava jedanaesta: – Svaki u vrijeme obnarodovanja ovog ustava u serbskoj službi u Srbiji i izvan Srbije nalazeći se činovnik ili služitelj hrišćanskog vjerispovjedanja; svaki komu je deset godina prošlo od kako se u Srbiji nalazi, ili koji nepokretnu imovinu u njoj ima, smatra se Srbinom…” (Ustavi Knjaževine Srbije, Beograd 1988.)

Pored ovih administrativnih Srba bilo je i kupljenih. Vasa Pelagić je savjetovao učiteljima da čim stupe u školu nauče da na pitanje đaku: “Ko si ti, mali”, odgovore: “Ja sam Srbin.” “A bilo bi i dobro” – veli dalje Pelagić – „ako bi se našli dobri ljudi koji bi tom prilikom dali djeci po koji krajcer, kako bi u njemu probudili želju da tako odgovori.“ (Obuše-nikova, Freidzon, Sedmi međunarodni kongres slavista 1973:129) Očigledano da je Srbija sve upotrijebila za asimiliciju svih onih koji su se nalazili na njenoj teritoriji, pa i van te teritorije (Bosna…). U ostvarenju tih ciljeva pomagali su i oni koji su anektirali Bosnu i Hercegovinu.

Tokom austro-ugarskog perioda, Kallayev pokušaj očvršćivanja jedinstvene bošnjačke nacije bio je osuđen na propast iz razloga što je proces identifikacije pravoslavaca sa Srbima i katolika sa Hrvatima bio daleko odmakao, pa tako i nije mogao uspjeti, jer su integracioni impulsi dolazili od okupatora – Austro-Ugarske, a ne iznutra. Poslije njegove smrti zabranjen je i bosanski jezik 1907. godine. Akademik Muhamed Filipović pojašnjava da su svi ljudi na prostoru Bosne u etničkom smislu bili Bošnjaci “i to tokom cijele naše historije, a posebno u vrijeme državne samostalnosti (srednjovjekovne) Bosne. Zatim smo bili isto u vrijeme Osmanskog carstva, bili smo naime Bošnjaci, sve dok propaganda iz Srbije i Hrvatske, koja počinje od sredine 19. stoljeća, nije počela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u naše pravoslavce i katolike”. Istaknuti bošnjački intelektualac, Adil Zulfikarpašić, napominje da su prije procesa kroatizacije i posrbljavanja našeg naroda i “katolički i pravoslavni pisci u Bosni, naročito franjevci u 16., 17. i 18. vijeku, pisali o bosanskom jeziku, a sebe nazivali Bošnjacima”. Prof. dr. Mustafa Memić se slaže i ističe: “Od sredine XIX stoljeća, od kada su se javljali nacionalni pokreti Srba i Hrvata, vodila se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskih teritorija i da se bosanski jezik ukine. Od tada počinje proces bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se oni tretiraju nacionalno kao Srbi i Hrvati, iako su do tada svi bili Bošnjaci… Taj proces se putem nacionalističkih propagandi dalje razvijao da on danas predstavlja osnovnu smetnju razvoja ovih prostora kao jedinstvene, geografske i ekonomske cjeline.”

Primjera radi, Teofil (Bogoljub) Petranović je bio utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni. Može se reći da ne postoji nijedan naučni dokaz koji bi potvrdio da su Vlasi Srbi, što se može vidjeti i u Dušanovaom zakoniku: 77. (76)

O POTKI

„Potka među selima 50 perpera, a Vlasima i Arbanasima 100 perpera. I od te potke caru polovina, a polovina gospodaru čije bude selo.“

O VLASIMA

„U selu gdje se zaustavi Vlah ili Arbanas, u tome selu da se ne zaustavi drugi koji za njim ide. Ako se zadrži na silu, da plati potku i što je ispasao.“ Sve ovo je trebalo negirati u čemu je prednjačio u najnovije vrijeme Milenko Filipović.

Kao plaćenik srbijanske vlade,  Petranović je 60-tih godina 19. stoljeća oko sebe okupio čitavu mrežu istomišljenika, koji su radili na širenju srpskog nacionalnog identiteta među bošnjačkim pravoslavcima, ali i među dijelom bosanskih Vlaha, koji su bili pogodni za utapljanje u srpski nacionalni okvir. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, u svojim „Zapamćenjima“ navodi da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. U predgovoru Petranovićevoj knjizi  „Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine“, Novak Kilibarda piše da je Petranović “cijenio ukazano povjerenje Vlade Srbije, pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu…” Nadalje, Kilibarda navodi da je Petranović “kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik”.

Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Redarstvo ga je zatvorilo i osudilo na izgon iz Bosne zbog hrvatskih propagandnih aktivnosti, a potom ga otpratilo parobrodom do Rijeke. Kako opisuje u svojoj biografiji, Stjepan Radić je u Petrogradu, u društvu javnih pregalaca, postigao da predaje o takozvanom “pravu Hrvatske i Hrvata na Bosnu i Hercegovinu s gledišta zemljopisnoga, kulturnoga i narodno-gospodarskog, a najviše sa gledišta čisto narodnoga, radi toga jer se bosanski muslimani, koji su svi Slaveni i najstariji narod u Bosni, sve više priznaju Hrvatima u narodnom i političkom smislu”. Bitno je napomenuti da su i brojni katolički misionari još od Srednjeg vijeka radili na širenju katolicizma u Bosni, a bili su poslani upravo od rimskog pape da suzbiju heretičko vjerovanje Bošnjaka.  Međutim, ovi misionari nikada nisu širili hrvatstvo, pa stoga ni bošnjački katolici nisu imali razloga da se tako osjećaju, niti su se tako osjećali. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjere. Čitav ovaj fenomen, u svojoj čuvenoj pjesmi “Pjesma Bošnjaku,” koju je objavio list „Bošnjak“ 02.07.1891. godine, opisao je i Safvet-beg Bašagić riječima: „Znaš Bošnjače, nije davno bilo,  Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta, Kad u našoj Bosni ponositoj, I junačkoj zemlji Hercegovoj, Od Trebinja do Brodskijeh vrata, Nije bilo Srba ni Hrvata. A danas se kroz svoje hire, Oba stranca ko u svome šire. Oba su nas gosta saletila, Da nam otmu najsvetije blago, Naše ime ponosno i drago.“

Bošnjački katolik Fra Ivan Frano Jukić (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, u svom proglasu 1848. godine zapisao je: „Mi Bošnjaci nekad slavni narod sad jedva da smo živi, nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju prijatelji naukah i žale nas… Vrijeme je da se i probudimo od dugovečne nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost istine izvedmo.”

Milovan Đilaš svjedoči o Bošnjacima iz sandžačkog kraja, za vrijeme bivše Jugoslavije: „Taj naziv je tradicionalan već od Srednjeg vijeka. Muslimani koje sam ja poznavao u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen – ja sam ga naučio pismenosti – što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar…Uuvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci.“ (Milovan Ðilas i Nadežda Gaco: Bošnjak Adil Zulfikarpašić; isto vidi: Polje, br. 36)

Prof. dr. Darko Tanasković, koga Srbi smatraju najvećim orijentalistom, o bošnjaštvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija, kaže da je “suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog Srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime.” (Polje, br. 36)

U potrazi za receptom posrbljavanja Bošnjaka, osvrnimo se na „Načertanije“ (1844), Ilije Garašanina. U svom programu „Načertanije“ narod Bosne naziva Bošnjacima – bez obzira na vjersku pripadnost – i jasno ih razlikuje od Srba u Srbiji: “Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva…” Nadalje, govori o procesu preobražavanja srpstva u Bosni, koje počinje polovinom 19. stoljeća podudarajući se sa periodom u kojem je pisano „Načertanije“ i sjedinjenju istih sa Srbijom: “…ako bi se prije ovog opšteg sojedinjenja srbstva što osobito u Bosni preobražavati počelo… K ovome treba, dakle, učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni obrate…” Nadalje, predlaže da se “nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu prima da bi se ovi obučavali i za takove činovnike pripravljali koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svom otečestvu u delo privesti mogli.” Da bi plan Velike Srbije tekao bez većih problema, Garašanin smatra da bi se trebala pisati i opća historija Bosne gdje se “ne bi smela izostaviti slava i imena nekih muhamedanskoj veri prešavših Bošnjaka” i nadalje napominje da bi ova historija trebala da bude oprezno pisana i to isključivo “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” i od strane “čoveka vrlo sposobnog i duboko pronicavajućeg”. Meta njegovog programa bili su i katolički Bošnjaci: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjake veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga iziskuje to da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri.”

Bosna nikada nije bila ni hrvatska, ni srpska, ona je od pamtivjeka, pa sve do polovine 19. stoljeća, bila zemlja Bošnjaka različitih vjera, zemlja Bosanaca. Jedan od najcjenjenijih historičara u svijetu po pitanju historije svih južnoslavenskih zemalja, Dr. Nada Klaić, u svome djelu “Srednjovjekovna Bosna – politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe” (Zagreb, 1989.), naučno je ustvrdila da Bosna nikada nije bila ni hrvatska ni srpska. Zemlja Bosna je, po Dr. Nadi Klaić, potpuno posebna i po narodu, i po kulturi i po svom postanku. Dr. Nada Klaić dolazi do sljedećih konstatacija: „Ove nevješte projekcije o srpstvu Bosne vrijede isto koliko Šišićevo dokazivanje o hrvatsvu Bosne. Međutim, nekritički izvještaj Konstantina Porfirogeneta o Sklavinijama može poslužiti kao podloga za zaključke samo onom historičaru kome nije odveć stalo do historijske istine. On je uglavnom iste vrijednosti kao i Dukljaninove vijesti o vladanju hrvatskih ili srpskih vladara nad Bosnom. To su tek povremeni izleti susjednih vladara koji nisu, niti su mogli izmijeniti stoljetni položaj bosanskih zemalja, jer su one bez Hrvata i Srba odavno išle svojim, od njih posve odijeljenim putem. Carevi podaci za taj posao ne mogu biti mjerodavni, a još manje vješta konstrukcija barskog nadbiskupa koji piše sredinom 12. stoljeća. Posve razumljivo da Ćirkoviću za njegovu teoriju o srpstvu Bosne ne mogu poslužiti niti Konstantinovi podaci o naseljenju Srba, jer ih car, a znamo i zašto, stavlja u Srbiju, Paganiju, Zahumlje i Travuniju te Konavle po kriteriju 10-og stoljeća kad su sve te zemlje priznavale bizantsku vlast. Prema tome, ako se sam car nije hvalio da je Bosna od naseljenja srpska, a sigurno bi to vrlo rado učinio, onda kritičkom historičaru ne preostaje drugo nego i na osnovi careva teksta tvrditi da je Bosna od početka bila BOSANSKA…“

Bosna i Hercegovina matična je država autohtonog bošnjačkog naroda (ma gdje on živio), dok je maternji jezik svih Bošnjaka bosanski jezik bilo da oni žive u Bosni ili izvan nje. Srbija, Crna Gora i Hrvatska su maternje države srpskog, crnogorskog i hrvatskog naroda. Sve propagandne djelatnosti usmjerene protiv bošnjačkog naroda od strane srpskih i hrvatskih propagandnih historiografa unaprijed su bile i ostale osuđene na propast. Jedna od najmizernijih aktivnosti kojima se ovi propagandisti bave jeste pripajanje bošnjačkih velikana srpskom, odnosno, hrvatskom nacionalnom korpusu, kao i korištenje historije u nacionalno-romantičarske, političko-ideološke svrhe uperene protiv naše zemlje i našeg naroda. Pošto su planovi ostvarivanja etnički čiste Velike Srbije, odnosno, Velike Hrvatske još od početka bili osuđeni na propast, šovinistički nastrojenim intelektualcima i nije preostalo ništa drugo nego da prisvajaju bošnjačko nacionalno blago i niječu historijsko pravo bošnjačkog naroda na svoju zemlju, ime, jezik, književnost, tradiciju i dr. Zbog toga je veoma važno raditi na otkrivanju istine koja je sigurno do sada prekrajana po volji onih koji su je pisali. Ukratko rečeno, svako kreiranje lažne historije i nacionalni romantizam, u cilju asimilacije bošnjačkog naroda i pripajanja bošnjačkih velikana srpskom ili hrvatskom nacionalnom korpusu, krajnje rečeno, suludo je i ništa drugo nego propagandni terorizam neviđeno podmuklih razmjera.

Projekat „Poznati Bošnjaci“ direktan je odgovor na bilo koju vrstu historiografske propagande uperene protiv bošnjačkog naroda, odnosno bošnjačkog nacionalnog blaga i kulturno historijsko-znanstvenih dostignuća bošnjačkog naroda Bosne i Hercegovine i šire. Zanimljivo je spomenuti falsifikovanje povelja bosanskih vladara, koje su pisali pisari na dvoru, a inače je poznato da se još nije pojavio ni jedan orginal tih povelja već su sve kopije. Posebno bi se osvrnuo na pisanje pojedinih Bošnjaka koji žele da kopiraju dosadašnje historičare Srbe i Hrvate, a i ponekog Bošnjaka, te u svojim djelima pokušavaju dokazati nešto što opet nema nikakve historiske podloge, a niti istine. Predajući vlast i svoje tvrđave, bosanska vlastela nije morala prihvatti islam. Tačno je da su pojedinci prihvatali islam i nisu to krili, kako se hoće dokazati.

U sumarnom popisu Sandžak Bosne iz 1465/68. pokazuje da je bilo mnogo onih koji su Osmanlijama predali bosanske tvrđave. Nije tu u pitanju bio samo vojvoda Radak u Bobovcu. Mnogo njih je učinilo takav korak i iste takve poteze, i koji su zadržali svoju vjeru ili su je naknadno promjenili. Naročito se može uočiti kako su naši preci odmah slati u daleke zemlje u ratove protiv Uzun Hasana u Perziji ili Crnojevića u Skadar. Dokazivanje kako u osmanskoj vojsci nisu moglu učestvovati drugi već samo muslimani opet je nepoznvanje historijskih podataka ili njihovo nepriznavanje.

Navest ću primjer iz Osmanskih deftera 1465/68. o kojima se ne može diskutovati i polemisati, jer ne postoji vjerodstojniji dokument nego što su defteri. Očigledno je da i danas veliki broj broj naših sugrađana i naših susjeda izmišljaju neku imaginarnu historiju. Ne može se, niti ima dokumenta koji će dokazati ili tvrditi kako smo eto bili pod „Turcima“. Osmanlije nisu dovodili svoje ljude i postavljali ih kao timare – spahije. „Timar Radoja, sina Perinova i Petre, sina Radičeva: Da bi kršćani po imenu Radoje, sin Perinov i Petre, sin Radičev, na lahk način, bez obaveza, uživao ovaj timar, oni ga nisu dali knjižiti u defter. Međutim, zbog toga što je sada spomenuti Radoje umro, a spomenuti se Petar nije odazvao na dužnost, ovaj timar je, na osnovu Ajas-begovog pisma, dat jednom od mazula (kandidata, koji je ranije imao timar /m.p/) nevjerniku Tvrdku da ga uživa i obavezno ide u rat.“ (sumarni popis Sandžak Bosna iz 1468/69. god. str. 94.

Timar možemo podjeliti na dva dijela: Kilič timar – timar koji se dodjeljuje ratnicima iz redova sultanove konjice, ili spahijski timar. Nosilac ovakvog timara obavezan je odazvati se na svaki odlazak na carsku vojnu ili vojnu koju predvodi namjesnik pokrajine po odobrenju sultana. Drugi timar je Eškenzi timar – to je timar svakog ratnika iz reda sultanove konjice – spahija. Isto što i Kilič timar. Stvarno značenje je timar onoga koji ide u rat.

Naročito je važno spomenuti da se u vrstu Kilič timara svrstavaju i timari službenika u obrazovanju i prosvjeti, kao što su imami džamija ili vjeroučitelji koji se ne izdržavaju iz vakufa. Timarnik nije imao obezbjeđen stalni status timarnika. Tu privilegiju mogao je koristiti samo dok je obavljao i mogao obavljati vojničku službu ili bilo koju službu od navedenih. Mjesto u koje će to obavljati određivao je aga tako da je mogao biti premještan iz mjesta u mjesto, zavisno od potreba carstva.

Posebno se treba osvrniti na starješine Vlaha, na njihove vojvode i knezove, primućare koji su uživali baštine. Međutim, bili su oslobođeni svih poreza, ali su zato i oni imali obavezu učestvovanja u ratu sa spahijama. Napredovali su obično nakon značajnih akcija tako da ih je bilo čak i na najvišim položajima u državnoj administraciji ili vojsci. I svi ostali Vlasi imali su vojničke obaveze na taj način što je iz svakih deset kuća u rat išao po jedan potpuno opremljen vojnik. Iz deftera se jasno može vidjeti da su današnji takozvani bosanski katolici i bosanski pravoslavci, ustvari, čistog vlaškog porijekla. Jedan mali dio bosanskih muslimana takođe je ovog porijekla. Vjera koju su prakticirali Vlasi je krstjanska, ili kako je to poslije nametnuto (narodnim žargonom, bogumili).

I pored negiranja postojanja Bosanske crkve od strane i pravoslavlja i katoličanstva, možemo sa tvrdnjom reći da je ona posvjedočena kao dominantna religija srednjovjekovne Bosne. Osmanlije to svjedoče u svojim defterima. Ne možemo tačno utvrditi koji je to omjer krstjana (vjernici Crkve bosanske) i katolika, međutim, istraživanja govore da je katolicizam bio potpuno potisnut iz Bosne sve do 15. vijeka, a osobito do posljednjeg kralja bosanskog. Preuzimanjem kraljevstva on je silom pokrštavao krstjane ili ih protjerivao pomoću franjevačkih svećenika. Dolaskom Osmanlija krstjani mirnim procesom prihvataju islam bez prisile, kao i mnogi Vlasi. Jako zanimljiv i možemo reći jedinstven fenomen na koji se traži odgovor i danas jeste: Kako to da u zajedničkim borbenim redovima, pod istom zastavom, jednako ginu i gospoda i „fukara“? Šta je to što ih je vezivalo za zajedničku akciju, iako je njihov klasni položaj divergentan? Ovo pitanje svih pitanja ostavit ćemo otvoreno za dalja izučavanja i istraživanja.

Na kraju bih se samo osvrnuo na Kosovski boj od koga su Srbi napravili kosovski mit. Vjerovatno su to mogli i Hrvati da urade sa Krbavskom bitkom, ali bilo bi baš previše mitova. Osmanlijska vojska na čelu sa sultanom Muratom prebacila se na zapadnu obalu Morave i polako napredovala ka Kosovu. Prvi odred je vodio veliki vezir, drugi – princ Bajazid, treći – Aini-beg, četvrti – princ Jakub, peti Saridže-paša, a šesti – sam Murat. Na Kosovo polje, koje se nalazilo na granici Bosne i Srbije, već je bila skupljena saveznička krstaška vojska. Stajale su obje vojske jedna naspram druge. Vojska krstaša ili nevjernika bila je od sedam jezika (Srbi, Bugari, Bosanci, Albanci, Vlasi, Poljaci i, prema svjedočenju osmanskog historičara, Mađari). Na čelu tih odreda stajali su Lazar – srpski knez i bosanski kralj Tvrtko. Bitka je završena smrću sultana Murata i kneza Lazara, čija je pogibija iskorištena za pravljenje kosovskog mita, iako od tog trenutka teritorija Srbije pripada Osmanlijama. Slijedilo je zaključivanje mira sa nasljednikom Lazarovim – Stevanom, koji priznaje vlast Bajazita, pri čemu je morao ispuniti tri uslova: sudjelovati u ratu kao Bajazitov saveznik, da mu da sestru za ženu, te da mu od iskopavanja srebra šalje godišnji porez. Tako je Lazareva ćerka Olivera postala prva sultanija na osmanskom dvoru.

***

[1] I. Banac, Cijena Bosne , Sarajevo, 1996, str. 303. [2] M. Dogo, Balkanske nacionalne države i pitanje muslimana , Godišnjak za društvenu istoriju, II, br. 3, Beograd, 1995, str. 353-362. [3] “Monitor”, br. 403, Podgorica, 10. juli 1998. [4] J. Hammer, Historija Turskog (Osmanskog) Carstva , III, Zagreb, 1979, str. 525. [5] A. Vileže, Pjer Loti i balkanska Evropa , Stvaranje, br. 8-10, god. L, Podgorica, 1995, str. 938-939. Turska je u teškom položaju, piše Loti, “jer su jednodušno odbačeni i prezreni ugovori… ta Turska kojoj su tri nedjelje ranije sva ministarstva pravde svečano obnovile data obećanja o teritorijalnom integritetu” bila je napuštena. [6] A. Mitrović, Prodor na Balkan. Srbija u planovima Austro-Ugarske i Nemačke 1908-1918, Beograd, 1981, str. 113. [7] N. Malcolm, Kosovo. Kratka povijest, Sarajevo, 2000, str. 208. [8] D. Vlahov, Iz istorije makedonskog naroda , Beograd, 1950, str. 32; T. Simovski, Balkanskite vojni i nivnite reperkusii vrz etničkata položba na Egejska Makedonija , u zborniku: Oslobodilački pokreti jugoslovenskih naroda od XVI veka do početka Prvog svetskog rata, Beograd, 1976, str. 324; Nedovršeni mir .

Izveštaj Međunarodne komisije za Balkan, Beograd, 1998, XIX. [9] On je ocijenio da zločinstva nisu bila djela pojedinaca ni ličnoga raspoloženja, već sastavni dio “nacionalne” politike balkanskih država, čije su vojske ubijale nedužno muslimansko stanovništvo “sa zločinačkim uverenjem da time vrše jedno ‘’nacionalno delo’’, da, skidajući taj nevini svet s lica zemlje, skidaju s vrata neprijatelja sa kojim će u budućnosti biti teško izaći na kraj” . Opšir. “Radničke novine” , br. 223, Beograd 22. oktobar 1913; D. Tucović, Sabrana dela , knj. 7, Beograd 1980, 160-164. [10] Makedonija u svojim prirodnim i geografskim granicama zauzima 66.725 kvadratnih kilometara površine. Nakon balkanskih i Prvog svjetskog rata ona je podijeljena. Grčkoj je pripala tzv. “Egejska Makedonija” (34.153 kvadratna kilometra); Kraljevini SHS tzv. “Vardarska Makedonija” (25.774 kvadratna kilometra) i Bugarskoj tzv. “Pirinska Makedonija” (6.798 kvadratnih kilometara). Opšir. D. Vlahov, Iz istorije makedonskog naroda , Beograd 1950, 2. [11] J. Trifunovski, O Turcima u SR Makedoniji , Geografski pregled, X, Sarajevo 1966, 141. [12] K. Bitoski, Makedonija vo vremeto na golemata istočna kriza (1875-1881) , Skoplje 1982, 189. [13] M. Pandevska, Prisilni migracii vo Makedonija 1876-1881, Skopje, 1993, str. 104-105. [14] M. Lutovac, Migracije i kolonizacije u Jugoslaviji u prošlosti i sadašnjosti , Glasnik, Etnografski institut SANU, VII, Beograd, 1958, str. 3. [15] K. Bitoski, nav. djelo, str. 186. [16] Opšir. vidi: E. Barker, Macedonia: Its Place in Balkan Power Politics , Royal Institute of International Affairs, London, 1950; F. Adanir, The Macedonians in the Ottoman Empire 1878-1912 , u: Comparative Studies on Governments and Non-Dominant Ethnic Groups in Europe 1850-1940 , Vol. V, European Science Foundation, New York, 1993. [17] D. Vlahov, Iz istorije makedonskog naroda , str. 31. [18] M. Petrović, Dokumenta o Raškoj oblasti 1890-1899 , Beograd, 1997, str. 396. [19] M. Jambajev, Ruski konzuli o makedonskom pitanju , Istorija 20. veka, br. 2, Beograd, 1998, str. 143. [20] A. Mitrović, Devet teza o osnovama međunarodnog položaja Balkanskog poluostrva u novijoj istoriji , u zborniku: Balkan krajem 80-tih godina, Beograd, 1987, str. 51-52. [21] Lj. Lape, Odabrani tekstovi za istorijata na makedonskiot narod, II, Skopje, 1976, str. 756-757. [22] M. Stojković, Istorijska iskustva balkanskih odnosa , u Zbornik: Balkan krajem 80-tih godina, Beograd, 1987, str. 29. [23] Arhiv Srbije u Beogradu (dalje: AS), fond arhive Ministarstva inostranih dela Kraljevine Srbije (dalje: MIDS), Političko odeljenje (dalje: PO), 1912, f-XIII, D-3. [24] P. Stojanov, Makedonija vo vremeto na balkanskite i prvata svetska vojna (1912-1918) , Skopje, 1969, str. 208-212; T. Simovski, Naselenite mesta vo Egejska Makedonija , I, Skopje 1978, 11. [25] H. Silajdžić, Albanija i SAD kroz arhive Vašingtona , Sarajevo, 1991, str. 83. [26] G. Todorovski, Makedonija po rasparčuvanjeto 1912/13-1915 (dalje: Makedonija) , Skopje, 1995, str. 85. [27] AS, MIDS, PO, 1912, f-XVIII, D-3; Dokumenti o spoljnoj politici Kraljevine Srbije , knj. VI, sv. 2, Beograd, 1981, str. 156-157. [28] “Radničke novine” , br. 223, Beograd, 22. oktobar 1913. [29] “Tu su tako, kao mravi, ležali iznemogli, polumrtvi, onesvešćeni… Nisu mogli dalje. Slabosti i rane ne dadoše im da se spasu, i da se odvuku do voza. Poskapavala je tu većina njih na ulici”. Opšir. : S. Đurić, Dnevnik pobeda. Srbija u balkanskim ratovima 1912-1913 (dalje: Dnevnik pobeda) , Beograd, 1988, str. 244. [30] Dokumenti o spoljnoj politici Kraljevine Srbije 1903-1914 , knj. V, sv. 3, Beograd 1986, 245. [31] Srpski izvori za istorijata na makedonskiot narod 1912-1914, Skopje, 1979, str. 248. [32] B. Horvat, Kosovsko pitanje , Zagreb, 1988, str. 34. [33] Lj. Doklestić, Kroz historiju Makedonje. Izabrani izvori, Zagreb, 1964, str. 209. [34] M. Ekmečić, Uticaj balkanskih ratova 1912-1913. na društvo u Bosni i Hercegovini , Marksistička misao, br. 4, Beograd, 1985, str. 139. [35] L. Trocki, Srbija, jesen 1912 , feljton, “Danas” , Beograd, 15. jun 1998; opšir.: L. Trotsky, The Balkan War 1912-1913: The War Correspondence of Leon Trotsky, Monad Press, New York, 1980. [36] Ratni izvještaji Lava Trockog – balkanski ratovi 1912-1913 , Znakovi vremena, br. 11, Sarajevo, 2001, str. 172. [37] S. Đurić, Dnevnik pobeda , str. 139. On je dalje kazivao o zbivanjima u blizini Prilepa i sudbini muhadžira koji su bili izloženi napadima srpske vojske. Oficiri su nagovarali vojnike da pljačkaju zbegove. Oni su uzimali zlato a vojnici ostatak. Također su oficiri silovali žene: “Iz varoši vodi divan drum preko Belasice uz brdo. Prođosmo selo Kosturino. S obe strane puta još sveže humke. Tu su sahranjeni pomrli iz zbega. Putem – masa spavača i stvari, mahom jorgani. Oko jedne ćuprije leševi još nesahranjeni, staro, mlado; izgladneli psi. Jedno dete i posle 5-6 dana ostalo je još lepo, ispod žbuna leži a opružilo ručice.” S. Đurić, Dnevnik pobeda , str. 246; upor. Petrit Imami , Srbi i Albanci kroz vekove,. feljton, “Danas”, Beograd, 13-16. avgust 1998.

[38] D. Tucović, Sabrana dela , knj. 7, str. 197. [39] S. Korkut, Dvije preuzete rezolucije, Socijaldemokrat, br. 5, Sarajevo, 2001, str. 150. [40] Lj. Lape, Odabrani tekstovi za istorijata na makedonskiot narod, II, Skopje, 1976, str. 820. [41] Ratni izvještaji Lava Trockog – balkanski ratovi 1912-1913 , str. 174. [42] P. Cohen, Srpski tajni rat , Sarajevo, 1996, str. 30. [43] Lj. Lape, Odabrani radovi, str. 820-821 . [44] B. Horvat, Kosovsko pitanje , str. 35. [45] V. Dedijer, Veliki buntovnik Milovan Đilas , Beograd, 1991, str. 113. [46] Dokumenti o spoljnoj politici Kraljevine Srbije 1903-1914 , knj. V, sv. 3, Beograd, 1980., str. 308. [47] J. Tomić, Seoba u Srbiju i čija da bude zemlja u oslobođenim srpskim krajevima, Beograd, 1914, str. 5-6. [48] M. Pandevska, nav. djelo, str. 143. [49] Dokumenti o spoljnoj politici Kraljevine Srbije 1903-1914 , knj. VII, sv. 2, Beograd, 1980, str. 197. [50] G. Todorovski, Makedonija, str. 86. [51] M. Pelesić, Bošnjaci na svjetskim ratištima, Vojna biblioteka , Sarajevo, 1996, str. 71; E. Imamović, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine , Sarajevo, 1998, str. 108. [52] T. Kraljačić, Povratak muslimanskih iseljenika iz Bosne i Hercegovine u toku Prvog balkanskog rata , u zborniku: Migracije i Bosna i Hercegovina , Sarajevo, 1990, str. 151-152. [53] J. Trifunovski, O bosanskohercegovačkim muhadžirima , Geografski pregled, VII, Sarajevo, 1963, str. 148. [54] J. Trifunovski, Novi podaci o bosanskih muhadžirima naseljavanim u Makedoniji , Geografski pregled, XI-XII, Sarajevo, 1967-1968, str. 168. [55] M. Filipović, “Bošnjaci” u okolini Skoplja, Pregled, sv. 94-95, knj. VII, god. V, Sarajevo, oktobar – novembar 1931, str. 263. [56] J. Trifunovski, Islamske starine u Kočanskoj kotlini sa podacima o tekijama i derviškim redovima , Novopazarski zbornik, br. 18, Novi Pazar, 1994, str. 128-129. [57] M. Stojković, Istorijska iskustva balkanskih odnosa , str. 40. [58] V. Čubrilović, Istorija političke misli u Srbiji XIX veka , Beograd, 1958, str. 451. [59] U. Altermatt, Etnonacionalizam u Evropi. Svjetionik Sarajevo, Sarajevo, 1997, str. 52. [60] S. Huntington, Sukob civilizacija , u zborniku: Nacionalne manjine u međunarodnom i jugoslovenskom pravnom poretku , Beograd, 1997, str. 337-338. [61] Nedovršeni mir. Izveštaj Međunarodne komisije za Balkan , Beograd, 1998, str. 130. [62] B. Babić, Iseljavanje Muslimana iz novih krajeva Crne Gore u proljeće 1914. godine, JIČ, br. 1-4, Beograd, 1978, str. 314. [63] D. Bogdanović, Knjiga o Kosovu, Beograd, 1990, str. 237-238. [64] M. Ekmečić, Stvaranje Jugoslavije, II, Beograd, 1989, str. 664. [65] S. Huntington, Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka , Zagreb, 1998, str. 173. [66] J. Mccarthy, Stanovništvo osmanlijske Evrope prije i poslije pada Carstva (II) , Glasnik, Rijaset IZ u BiH, br. 9-10, Sarajevo, 1999, str. 983. Između 1921. i 1926. u Tursku je došlo 398.849 muslimana, većinom kao dio razmjene stanovništva. [67] “Glas islama” , br. 16, Novi Pazar, mart 1998. [68] J. Hammer, nav. djelo , III, str. 530; A. Avdić, Opšti pogled na migraciona kretanja muslimanskog stanovništva na Balkanu od kraja XIX veka do zaključenja jugoslovensko-turske konvencije (11. jula 1938. godine), Novopazarski zbornik, br. 9, Novi Pazar, 1985, str. 155.
Back to top Go down
View user profile
 
Bošnjaci - najstariji narod na Balkanu
View previous topic View next topic Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
๑۩۞۩๑ BOSNIAN MAGIC ๑۩۞۩๑ :: ۞ ETNOLOGIJA BiH - ETHNOLOGY BiH ۞-
Jump to: