Bosanska narodna medicina (treći dio)

autor teksta: Raif Esmerović



Čudotvorci i sveti ljudi

Specifikum bosanskog društva u cjelini, inače prilično konzervativnog ustroja, jeste da se i danas, unatoč vidnom progresu i dostupnosti oficijalne medicine ljudi ne ustručavaju, po potrebi, potražiti pomoć kod nekog nadrilječnika. U tome nema nikakve razliku u usporedbi sa prošlim, komunističkim periodom. Štoviše, slijedi se i nepisano pravilo da se to uvijek čini u potpunoj diskreciji, u bojazni da se ne dođe pod udar kritike okoline. Ironično je da su upravo oni koji najglasnije u javnosti negiraju i osporavati uspjehe narodnih liječnika njihovi najčešći pacijenti. Zašto je tako teško je pronaći adekvatan odgovor. Postoji mogućnost da problem ponajviše leži u samom pojmu nadrilječništvo a mnogo manje u terapeutskim postupcima i efikasnosti.

Nadrilječništvo kao termin oduvijek se doživljavao s prizvukom nečega negativnog, obojenog prevarom i sumnjom. Izraz je polovinom prošlog vijeka zamjenjen nazivom alternativna medicina u koju se ubrajaju i neklasične metode iscjeljivanja poput bioenergije, reikija, liječenja kristalima, akupunktura i sličnog. Sve navedeno ne spada u okvire narodne medicine Bosne i Hercegovine, jer nema tradicionalne podloge, što je garancija izvornosti i kontinuiteta. No, usprkos tome, takve i druge slične metode liječenja zabilježile su svoju učinkovitost, u manjem ili većem postotku, što opravdava njihovu pojavu i praksu. Moglo bi se čak konstatirati kako su te novine uzrokovale određeni pomak da se "seoska medicina" preinači u alternativnu i dobije jedan ozbiljniji i moderniji oblik te tako očuva u formi nematerijalne baštine našega naroda.

Po raznovrsnosti narodnih naziva nadrilječnika možemo donekle rangirati njihovu učinkovitost i popularnost:

hodža-iscjelitelj
džin-hodža
nadri-hodža
faldžija

stravarka
stravaruša
"baba" (po nazivu Didove žene Babe, kod bosanskih bogumila).

želudičarka
strunar

travar ili travarka

kostolomac

Dobar dio iscjeljitelja, bar prva dva naziva, rjetko se ograničavala na jednu terapeutsku metodu pa stoga je sasvim uobičajeno bilo da stravarka osim izlijevanja olova vraća "pomjereni želudac", skida uroke, namješta maternicu nakon poroda, skuplja ljekovito bilje za pripremu raznih čajevi i mehlema, itd. Za razliku od njih travari i kostolomci rjetko su pokazivali interesa za druge oblike liječenja te su se držali primarnog poziva. Naposljetku, u njihovom radu najmanje je elemenata mističnosti i tendencije ka njoj, što je jedna od prepoznatljivih razlika, kako u poslu tako i odnosu bolesnika prema njima.

Osim spomenutih postojali su i priučeni pojedinci oba spola koji su bili neka vrsta spiritualnih veterinara, i čija se umješnost prezentirala u tome da su znali liječiti stoku od zmijskog ujeda, "zapuhnutosti", nadutosti, bolesti izazvanih djelovanjem urokljivih očiju i sihira. Nerjetko nisu sticali nikakav "profesionalni" naziv već se o njima govorilo poluanonimno: " Ima jedan čojek koji zna "naučiti" kravi", ili "Odi kod one Bejze, pa neka ti ona prouči za blago, ona to zna", itd.

Ne treba zaboraviti napomenuti kako su se posebno uspješni vidari nazivali čudotvorcima ili svetim ljudima. Njihova slava mnogo puta je prelazila granice BiH, ali i regiona, i privlačila bolesne ljude sa sviju strana.

Nebeski i vremenski uticaji

Iako analizirajući narodna vjerovanja o porijeklu bolesti preovladava mišljenje da ona dolazi od Boga, u vidu kazne za neki grijeh, ili pak od strane zlih duhova (džina, šejtana, vila, uroka itd), evidentni su i neki drugi slični smjerovi koji se baziraju na animizmu.

Naime, pojedine bolesti povezuju se sa godišnjim dobima; tako u periodu zehmerije (decembar-januar) važi pravilo da se izbjegava pijenje hladne vode zbog nahlade grla i pluća, a u ljetnjim mjesecima, krajem jula i početak augusta, kada seljaci dovoze pšenične snopove sa polja kući, vjeruje se da malu djecu i starije ljude često boli stomak odnosno pate od dijareje. Kako bi odbranila svoje dijete od toga majka, čim se povezu prva natovarena kola kući, pod točak baci neki dio dječije odjeće da pređe preko nje. Nakon takvog magijskog rituala dijete će navodno biti zaštićeno od trbobolje.

Pojedinim domaćim i divljim životinjama se, isto tako, pripisuje moć negativnog djelovanja na ljudsko zdravlje. Čovjeka može na primjer razboljeti zmija, koja osim ugriza, po narodnom shvatanju, ima čudnu naviku da uđe u čovjeka kroz usta ako ovaj zaspi negdje napolju, u prirodi, i da mu onda bez prestanka oduzima životnu snagu i krade hranu iz želuca. Nalazimo još mističnih primjera poput onoga da se mačka, pas i pauk smatraju uzročnicima pojedinih kožnih oboljenja (sugreb), dok recimo dodir sa goveđim jezikom ili balegom kod čovjeka može izazvati debelu bolu (bolest slezene). Ako pak neko drži gavrana u ruci prema vjerovanju otpadat će mu kosa itd.

Uticaj nebeskih tijela na ljudsko zdravlje čini važnu komponentu tradicionalne medicine kako u nastanku oboljenja tako i u njegovom tretiranju. Fragmente pomenutog promišljanja detektiramo u mnogim basmama koje još i danas izgovaraju stravarke i želudičarke u svojoj terapeutskoj praksi. Ilustrativan primjer je basma za vraćanje "pomjerenog želuca" zabilježena u Velikoj Kladuši sljedećeg sadržaja:

Mjesec, Sunce i zvijezde
na svoje mjesto,
a N želudac na svoje mjesto,
sa mojom basmom, božijom hazmom.

Period oko zalaska Sunca izrazito je štetan prema narodnom sudu za čovjekovo zdravlje zbog pojave džinova, koji se tada raširuju po zemlji i počinju sa svojim aktivnostima. Uz to smatra se da je upravo akšam trenutak kada se izmjenjuju dnevni sa noćnim sihirima pa se najviše ograjisavanja i pogođenosti urokom događa za vrijeme tog kratkog ali vrlo rizičnog perioda. Naredno ništa manje po zdravlje štetno noćno vrijeme događa se u gluho doba, oko ponoći, i traje sve dok se ne začuju prvi pijetlovi.

No, kako je sve oko nas zapravo dualistično svako od navedenih pogubnih vremena može se iskoristiti i za tjeranje bolesti odnosno liječenje. Brzi i jednostavni rituali poduzimani u sam zalazak Sunca aludiraju na zalazak odnosno nestajanje pojedine bolesti. Primjerice, da bi se podstaknuo nestanak sugreba ili svrabeža uzimalo bi se u sam akšam malo soli i tri puta potiralo niz oboljelo mjesto govoreći:

Sunce spalo da otpočine
a moj svrabež da otpadne
amin veledalin.

Prije nego li Sunce zađe stare Bošnjakinje upozoravale su mlade majke da sa štrika pokupe svu dječiju odjeću i pelene "da ih ne uhvati mrak" jer bi u protivnom djeca mogla oboljeti od - mračnice. Za razliku od navedenog, izlazak Sunca ili zora obilježava se idealnim vremenom za liječenje, ispijanje „naučene“ vode i slično. Zora je u magijskom kontekstu povezana sa pojmom čistoće i novog početka dok akšam, zbog sunčeva zalaska, asocira na smrt i prolaznost.

Božanski liječnik Mjesec


Mjesec ima još veću ulogu u narodnom poimanju bolesti i zdravlja te se iz tog razloga prati njegov ciklus. Novi tojest mladi Mjesec, mladina ili Mlađak u BiH tradiciji upoređuje se s malim djetetom te je kao takav podložan svim negativnim uticajima. Naime, još i danas poneka stara Bošnjakinja kada ugleda Mlađak prvo kaže "Mašallah" a onda nadoveže izjavom "eno mladog Mjeseca na nebu!". Fasciniranost lunarnom mijenom nije slučajna već je produkt dubljih spoznaja povezanih sa magijskim i religijskim vjerovanjima. Naime, u vrijeme svoje pojave na nebu Mjesec se nalazi tačno između Zemlje i Sunca što znači da su tada Mjesec i Sunce na istoj liniji. To razdoblje se metaforički naziva „vjenčanje“ Lune i Sola odnosno spajanje ili povezivanje muškog i ženskog principa. Prema apstraktnom vjerovanju iz tog se sjedinjenja rađa novi život. Sve ono što je „začeto“ u periodu mladog Mjeseca podržano je moćnim silama ujedinjene solarne i lunarne energije. Nakon tog događaja dok Mjesec „raste“ i životna energija je u usponu. Revitalizira se i iscjeljuje.

Mjesečeva energija je dualistična i ima posebno jak učinak na mentalno zdravlje ljudi poput mjesečine koja uzrokuje hodanje u snu, nesanicu ili depresiju. Također, odavno je poznat tabu našeg naroda da se ne smije piti voda sa bunara za vrijeme prve mjesečine "da se ne bi slučajno popio i Mjesec". A sa njime i sve bolesti svijeta. U prošlosti su oni bolesnici sa nekakvom krastom na tijelu imali običaj da je pokrivaju odjećom pred mjesečevom svjetlošću zbog straha da im ne bi na tom mjestu meso istruhlo.

Iz navedenih primjera vrlo je očito kako je naš narod prema Mjesecu oduvijek gajio posebno strahopoštovanje, ne samo zbog toga što je on simbol islama, već da su korijeni takvog ponašanja mnogo stariji od monoteizma i produkt drevnih antičkih vjerovanja o čudotvornoj moći ovog nebeskog tijela. Vrlo je izvjesno da ona zapravo potiču iz starog kulta obožavanja lunarne boginje (Velike Majke) naših paganskih predaka.

U Gračanici je zabilježeno nekoliko basmi, zapravo paganskih molitvi, koje možda najvjerodostojnije prezentiraju arhaičnu vjeru našeg naroda u čudesnu moć Mlađaka na ljudsko zdravlje i život:

Mladi Mjeseče, dragi drađače,
ja tebe granjem
ti mene zdravljem,
ja tebe vrećom ti mene srećom!

Stari starjače, mladi mlađače,
kad tebe vuk ujeo,
onda mene zub zabolio.
Ja tebe šakom ti mene kapom,
ja tebe granjem ti mene zdravljem,
ja tebe obućom ti mene odjećom,
ja tebe vrećom ti mene srećom!


Odanost prema Mjesecu posebno pokazuju žene i bolesne osobe oba spola što se prilično jasno ogleda u sljedećim primjerima:

Kada se pojavi na nebu mladi (novi) Mjesec žene običavaju izići napolje, podići obje ruke u visini grudi i tri puta ponoviti Amentu billahi namjenivši tu molitvu na zdravlje svoje djece.

Djevojke kada ugledaju Mlađak podignu ruku u visini grudi i fokusirano gledajući u njega prouče pet kratkih sura a onda upere kažiprst desne ruke u pravcu Mjeseca i kažu: "Kako ti rasteš i obnavljaš se Mjeseče tako pomladi i pobijeli moju čehru (lice)".

U noći Mlađaka bolesna osoba se okupa i prljavu vodu iznosi napolje te dok je izlijeva po zemlji gleda u Mjesec govoreći slijedeće:

Majko Zemljo, primi ovu moju vodu
pa me očisti od svakog zla, nesreće i bolesti.
Učini da postanem laka k'o pero,
čista k'o srebro i zdrava k'o dreno, veledalin amin.

Da bi se otklonile neugodne bradavice sa ruku za vrijeme Mlađaka osoba koja ih ima gledajući u Mjesec govori:

Mladi Mjeseče, tako ti tvoje mladovine
skini sa mene ove bradavine.

Ko ima dalak treba da se okrene prema mladom Mjesecu, pa da nožem dijagonalno prevuče preko dalaka i tri puta kaže ovu basmu:

Mjesec sve veći,
a moj dalak sve manji!

Traženje lijeka

U bosanskome narodu uvriježeno je vjerovanje kako za svakog hastu čija nafaka nije potrošena ima nade za ozdravljenjem. Samo onome „kome nije vijeka, nije mu ni lijeka“. Uspostavljanje precizne dijagnoze za svakog pojedinačnog vidara predstavlja već rješenje polovine zdravstvenog problema. Tog se pravila posebno drže stravarke koje kažu da sve ono što se formira u rastopljenom olovu poput figure životinje, kruga, strijelica, iglica, eksera i sličnoga ima svoje posebno značenje i „otkriva se“.

Naime, po njihovom mišljenju zlo čim se otkrije (detektira) ono počinje gubiti svoju snagu, što je slično vjerovanju da čarobnjak stječe moć nad demonom kada mu ovaj otkrije svoje ime. U ovom slučaju sugestija ima dovoljno slobodnog prostora za djelovanje, pošto kada stravarka obznani bolesniku razloge njegovog straha ili stanja u kom se nalazi, kod njega se automatski budi optimizam, oslobađa se negativnog razmišljanja, i počinje se bolje osjećati. Učinak veoma sličan onome koji proizvodi placebo.

Informacija da znamo protiv čega se borimo već je sasvim dovoljan podsticaj za prestanak konfuzije i apatije. Umjesto toga spontano dolazi do stimulisanja psihe i tijela da pruže otpor i fokusiraju se na oporavak. No, pored toga, postoje pojedina ljudska stanja u kojima bolesnik manifestira zbunjujuće i vrlo često  nepovezane tjelesne i duševne simptome što traži dublju analizu ili isprobavanje nekoliko kurativnih postupaka.

Nasuprot tome za pojedinačna oboljenja nije potrebna nikakva detekcija, jer su vanjski simptomi na bolesniku jasno vidljivi, poput paralize nekog dijela tijela. U tu kategoriju se svakako ubraja letama ili džinski šamar ( Pareza nervus facialisa), oboljenje koje, po narodnom vjerovanju, dolazi kao rezultat ataka jednog ili više džina na čovjeka, nakon čega mu se izobliči lice tojest izokrene vilica.

Istražujući podatke koji se odnosa na primjere liječenja letame saznao sam za hodžu koji je osamdesetih godina na području centralne Bosne uspješno liječio ovaj zdravstveni problem prilično jednostavnom tehnikom. Naime, hodža je lice bolesnika vraćao u normalno stanje preciznim šamarom u tačno određeni dio lica. No, kako nisam do završetka ovoga teksta dobio dovoljno informacija zadržat ću se samo na navedenom.

Potuži li se bolesnik da mu trnu noge, boli ga glava, naglo gubi snagu i malaksa, a sve to je popraćeno i noćnim morama, svaka će stravarka pretpostaviti da je dotični žrtva nagaze. Međutim, iako raspolaže dijagnozom to ponekad nije u potpunosti dovoljno da se započne sljedeća etapa - liječenje. Naime, ona mora dokučiti iz kojeg je smjera nagaza došla, pa bolesnome gasi ugljevlje sa namjerom da pronikne o kakvom je tačno nametu riječ – insanskom ili hajvanskom. Stravarka vještim pokretima baci dvije žeravice u posudu sa vodom i nanijeti riječima: „Je li nagaža insanska? Je li nagaža hajvanska?“ i pritom budno pazi šta će se desiti sa ugljenima. Koji prvi potone predstavlja odgovor na njeno pitanje.

U Velikoj Kladuši sam naišao na vjerovanje da kada neko nagazi prvu osobu koju nakon toga susretne (ugleda) od nje treba tražiti pomoć, obično u vidu savjeta kod koga da ode (stravarke ili hodže) da mu pomogne. Navodno, upravo taj slučajni prolaznik, koji može biti član familije, komšija ili potpuno nepoznata osoba, zna sudbonosni putokaz za izlječenje od nagaza.

Kod Bugara je bio običaj da se ogleda kad čovjek nagazi gdje mu je fajda tražiti lijeka, ko mu može najbolje pomoći. Na sredini sobe okrenuo bi se stol sa tri noge (tronožac) naopako, ili pak metalni sadžak, i na svaku nogu bi se postavila po jedna svijeća. Dok bi ih redala osoba koja bi to radila govorila bi tihim glasom, pazeći da je bolesnik ne čuje, ovako „ovo je bugarska svijeća, ovo je turska svijeća a ovo je jevrejska svijeća“. Zatim bi pozvala bolesnika da priđe i odabere jednu od svijeća za sebe. Ona koju bi bolesnik uzeo u ruku predstavljala je pravi odgovor – ako je to bila bugarska svijeća morao bi otići kod popa u crkvu, ukoliko je odabrao tursku za pomoć se obraćao hodži ili u slučaju da je izbor bio na jevrejskoj svijeći sugeriralo mu se da pomoć traži kod rabina.

Ponekad se pojavi oboljenje koje stvara kod bolesnika i njegovih bližnjih zabrinutost gdje da se potraži pomoć - kod kojega stručnog lica. U turskom narodu običaj je da se u cilju rješavanja te nedoumice navečer u kući bolesnika stavljaju različiti željezni predmeti u posudu napunjenu vodom ( nož, makaze, igla, ...). Svaki od predmeta predstavlja po jedan odžak odnosno kuću iscjeljitelja. Predmeti koji su položeni u vodu ostat će na tom mjestu nekoliko dana. Bolesnik je dužan da ih svaki dan kontroliše. Prvi odloženi predmet koji počne da hrđa otkriva  pravac u kojem bolesnik treba otići po pomoć i lijek. Na primjer, makaze su znak iscjeljitelja koji liječi pomoću bakra, nož je simbol onoga koji liječi kožne bolesti, igla - koji liječi babinju groznicu, viljuška - koji liječi bolesti nastale kršenjem pravila četeresnice i tako dalje.

Informativno je napomenuti da naziv Odžak nosi i mala općina na krajnjem sjeveru Bosne te svojim imenom upućuje na postojanje glasovitih narodnih liječnika u doba osmanlijske okupacije BiH, od čega je iskovano ime grada.

Dobro djelo kao lijek

Sadaka je veoma bitan segment u narodnoj medicini. Briga za drugog pojedinca, ili njih više, i njegove potrebe, pa makar kao povremeni trenutak pažnje iskazane u formi egzistencijalne pomoći poput hrane, odjeće ili novca oduvijek se smatrao iznimno pohvalnim i dobrim djelom. Altruizam na mnoge načine, posebno kroz davanje sadake, tradicionalno se podstiče u islamu i definira sevapom koji neće ostati nezapaženim kod Allaha.

Iako prije svega čin empatije sadaka je pokretačka poluga za nadnaravno djelovanje jer može na direktan način prizvati božansku milost iscjeljivanja i zaštite. Jako dobar primjer navodi Antun Hangi u proučavanju bošnjačke tradicije po kojem nerotkinja treba tokom devet mjeseci dijeliti sadaku pa će joj Bog uslišiti želju za majčinstvom.

Udjeljivanjem milostinje treba prije svega posmatrati kao vid psihološke pomoći sa kojom se želi postići pozitivan učinak na bolesnikovu psihu, posebno ukoliko je on darivatelj, bez posrednika, što ga privremeno ili dugotrajno oslobađa straha od nemoći ili smrti te daje nadu i pritajeni optimizam.

Prilikom ozbiljnije bolesti običaj je da se zakolje kurban u bolesnikovo ime, pred njegovu dušu, a meso podijeli po komšiluku. Oni članovi koji raznose meso svakome na čijim se vratima pojave kazuju od koga je kurban, čime se potencira uži psihološko-kolektivni učinak u kojem učesnici upućuju zahvalne riječi i pozitivne izjave prema bolesnome, želeći mu oporavak ili lak prelaz na drugi svijet. To nas, bez imalo sumnje, podsjeća na nekadašnja okupljanja domorodačkih plemena u ritualu oslobađanja sela od pojedine zarazne bolesti ili ozdravljenju nekog člana zajednice.

U Brazilu pripadnici santerie, umbande i drugih spiritualnih kultova u kojima dominiraju rituali žrtvovanja životinja vjeruju kako taj obred ne pomaže isključivo bolesniku nego i samoj životinji, koja se navodno dobrovoljno odnosno svjesno žrtvuje u cilju da njena duša evoluira u svjetlost. Prolivena krv žrtve je "tečnost života" i dar višoj sili (duhovima, entitetima) koji zauzvrat daruju bolesniku snagu da se odupre i nadvlada bolest.

Mistični koncept žrtve i žrtvovanja oduvijek je bio pokretač svih religijsko-magijskih prosvjetljenja (po načelu - život za život) kojima se vitalna energija udvostručuje, da bi u konačnici proizvela pozitivan, iscjeljujući efekat. Shodno tome jedan je od glavnih dijelova svih drevnih mitova o genezi, u kojima sila dobra, ubijajući ili pobjeđujući silu zla, stvara novi život. Upravo iz tog ugla treba percipirati sadaku, kao zamjenu za krvnu žrtvu. U bosanskom narodu kurban je ovan, krava ili čak ponekad pijetao, u slučaju siromaštva, čije se meso podijeli u tri komšijske kuće.

Činom milostinje bolest se "dijeli" sa drugim živim bićima kako bi se njena moć oslabila i doslovno raspršila. U tradicionalnoj praksi bosanskih stravaruša nakon trećeg izlijevanja rastopljenog olova stravarka upućuje bolesnika da "olovno srce" stavi pod jastuk jednu ili tri noći a potom ga stavi u komad hljeba i baci u rijeku, kako bi ribe jedući mrve "pojele" strah, urok odnosno tegobu od koja muči njenog "pacijenta".

Nepisano pravilo u našem narodu jeste da skoro sve ono što vrijedi za insana (čovjeka) vrijedi i za hajvana, što se može ukratko prezentirati i na slučaju davanja milostinje kao prevencije od bolesti. U ruralnim predjelima BiH u prošlim vijekovima ljudi i domaće životinje, poput krave, doslovno su živjeli pod istim krovom. Seoska bošnjačka kuća, naročito na sjeverozapadu Bosne, bila je podjeljena na dva dijela; prizemlje je zauzimala štala sa blagom a iznad njega, na prvom katu živjela je familija.

Za kravu se u Cazinskoj krajini oduvijek govorilo da "hrani pola kuće" i u takvom povlaštenom položaju smatrala se vrlo važnim dijelom porodice. Svjesne njene važnosti za napredak kuće i prehranjivanje ukućana sihirbazice su najčešće atakovale na stoku bilo da na magijski način "pomuzu" kravu, oduzmu joj mlijeko, ili bace na kravu ili tele čarke bolesti i smrti.

Da bi odagnuli zlo i spasili blago od bolesti, a sebe od bijede i gladi, redovito se dijelila sadaka kao i odmah nakon rođenja teleta. Oko životinje bi domaćica ritualno u krug pronijela nešto novca i nosila ga dati nekoj siromašnoj osobi ili poslala po djetetu u siromašnu kuću.

Liječenje po sudbini


Generalno se kod bosanskog naroda vjeruje da često puta bolesnik, ili onaj koji je pod uticajem negativne energije, mora proći "više ruku" (vidara) kako bi došao do pravog lijeka i spasa. Ukratko rečeno, dok ne pronađe "svog" spasitelja - onoga ko ima znanje i sposobnost da mu/joj pomogne. Često se ta opcija mješa s fatalizmom pa se čuje i izjava:" Izlječit će ga isključivo onaj (iscjelitelj) kome je suđeno da mu može pomoći". Po riječima stravarke Fatime njezino salijevanje strahe ima efekta samo onome kome je ova metoda liječenja stvarno potrebna tojest "ko je za nju". Identično mišljenje je i po pitanju zapisa, rukje, čajeva, mehlema, itd. Takav pristup je logičan i može se primjeniti i u okvirima zvanične, oficijalne medicine.

U časopisu "Naše vijesti" pod rubrikom "Iz narodnih običaja" pronašao sam dojmljiv članak naslovljen "Zle ga oči vidjele" u kojem autor na kritički način piše o narodnom, laičkom liječenju. Ovaj kratki tekst pisan je u drugoj polovini dvadesetog vijeka, vjerovatno šezdesetih ili sedamdesetih godina, i sročen je u stilu tipičnom za to vrijeme, kada se u komunistički orijentiranoj Jugoslaviji kritiziralo sve ono što je bilo u suprotnosti sa postojećom ideologijom. Narod se prisiljavao na jednoumlje i svako odstupanje od toga nije bilo poželjno niti dozvoljeno. U skladu sa tim autor ne ostavlja niti minimum mogućnosti da narodna medicina, bar u prvom slučaju, ima bilo kakav kurativni efekat. Posebno ukoliko uzmemo u obzir da i sam islam zastupa vjerovanje u pogubnu moć urokljivih očiju na čovjeka.

"Moja komšinica ima malo dijete koje je staro 3 mjeseca. Jednoga dana dijete su ponijeli sa sobom u drugo selo. Kad su se navečer vratili iz sela dijete je počelo da plače koliko je umjelo i moglo. Odmah su ukućani počeli da proriču od čega bi to moglo doći. "Hej moja žalosti, nije mi nikad ovako dugo plakalo kako sam ga rodila. Mora da mu je nešto bilo" - reče majka.

-" A nije mu ništa drugo, moja draga, nego ga neko vidio koji ima zle oči" - javi se jedna žena koja je takođe bila prisutna tu. Drugo ništa i nije - povika nekoliko glasova. Nije mu ništa drugo nego promjenio vazduh pa zato ti i plače - povika jedan omladinac.

Dok su oni davali dijagnoze dijete je i dalje plakalo. Majka je uzela dijete i nosala ga po sobi, pjevala mu pjesme, prinosila ga lampi, neće li ga svjetlost od petrolejske lampe umiriti, donosila mu razne predmete ne bi li se dijete samo zainteresiralo, ali sve je bilo "uzaud" dok nisu doveli babu gataru. Baba uze dijete na krilo i poče mu nešto da "uči" na čelo. Kada je proučila onda je počela oko djeteta pljuvati i to podjednako na sve strane. Kasnije ga unese u drugu sobu i tamo mu je još nešto učila. Muškarcima nisu dali da uđu, valjda zbog "zlih očiju" i nisam mogao vidjeti šta mu je tamo radila. Dijete je prestalo da plače, jer je već, i čitav sat protekao kako ono plače, pa mu je već bilo i dosta.

Oni su svi bili ubijeđeni da je djetetu ugasila plač baba faladžinica, a ne da je samo prestalo plakati. Radi sigurnosti još su mu stavili mašice u bešiku, jer bi se u suprotnom mogao ponoviti plač. Ovakvih i sličnih običaja ima mnogo kod našeg naroda. Slično je ovome i liječenje krzamaka. Krzamak se suprotno liječi od ljekarskih savjeta, pa ovakvo liječenje dovodi i do smrti djeteta. Evo jednog takvog primjera: U jednom selu ovako su babe gatarice dovele dijete do smrti. One su djetetu davale obloge tople, miješane s bijelim lukom i uljem. Obloge su stavljali na cijelo tijelo tako da je djetetu pokret i disanje uvijek bilo usporeno. Epilog takvog liječenja je bilo zapaljenje pluća i smrt na podu. (Fadil Konaković, učitelj, Ilovača - Goražde, izvor GZM Sarajevo)".