U Bugarskoj, kao i u Rumuniji, egzistira vrlo star kult čaranja i bajanja, čije porijeklo seže u drevna paganska vremena, daleko prije pojave kršćanstva, u staru šamanističku praksu kada su ljudi imali bliskiji kontakt sa prirodom i njenim silama. Iako se pod teretom modernog vremena taj kult razblažio i potisnuo na ruralne dijelove, u zabiti i sela koja su daleko od civilizacije, on još uvijek postoji jednim dijelom u radu malobrojnih vračeva i vračara, a drugim u zabilješkama vrijednih etnologa i antropologa. Bogatstvo ovog kulta i folklora odražava se u mnogobrojnim bajalicama protiv raznih vrsta bolesti, za očuvanje zdravlja, protiv zlih duhova te raznim vjerovanjima o prirodnim pojavama i onim drugim koje su čak i današnjim ljudima nepoznate i tajanstvene. U njih se, svakako, ubrajaju razne vrste čarolija usmjerene na različite segmente ljudskog života, posebno onog emotivnog, među kojima se posebno izdvajaju takozvane naprate - vradžbine koje neka osoba šalje na svoju žrtvu koristeći pritom svoje savezništvo sa zlim duhovima. Modernije izraženo - ovdje je riječ o magijskom ili astralnom napadu.
Vradžbine se prema magijskom nauku skoro uvijek ispredaju noću, u gluho doba, koje je omeđeno od ponoći do prvog oglašavanja pijetlova, pa stoga svaka vračara i vrač moraju biti spretni i dobro pripremljeni da ih bace na vrijeme. Po nepisanom pravilu, napravljena mađija se mora donijeti u neposrednu blizinu žrtve, kako bi imala što jače i brže djelovanje. Jedan od takvih primjera je slijedeći; kada vračara u Bugarskoj želi raditi najopasnije od svih čarki, a to je ona da neko umre, ona na Badnju noć zamijesi od tijesta krst pa ga ispeče u kominu. Tu istu večer odnosi krst od tijesta baciti u dvorište svoje žrtve ili ga ostaviti u sobi gdje ona spava govoreći:
“Evo ti krst! Stavljam ti ga na glavu da se razboliš i umreš!”
Kako se čarke rade na svemu i svačemu treba biti jako oprezan kod prepoznavanja napraćenog. Većina od nas će posumnjati da nešto nije u redu ukoliko pod krevetom, u jastuku, ili negdje skriveno po kući nađemo smotuljak dlaka, niti raznobojnih konaca, malo zemlje, ljuske jajeta, stari ekser ili nešto tome slično. No, mnogi ne znaju, da se mađije vrlo uspješno rade i na poklone pa skoro nikada neće posumnjati na nakit, sliku, vazu ili nešto drugo što im je poklonjeno.
Međutim, kada se detektira i pronađe sumnjiv predmet treba odmah reagirati te nečim oštrim ubosti ga ili zapaliti u vatri govoreći ovako:
“Ko mi je napratio čarku ovu da ga udari u glavu! U čudno selo da ide napravljeno i po čudnim drumovima, a meni da dođe zdravlje i da mi se vrati bračna sreća.”
Dakako, ovo je najidealnije rješenje kada se vradžbina locira no mnogo je slučajeva da se ona ne može pronaći ili je odavno podmetnuta pa je u međuvremenu istrulila i pretvorila se u prah. No, to nipošto ne znači da je izgubila svoju demonsku moć. U takvim situacijama najbolje se obratiti nekom stručnom licu kako bi ono otkrilo porijeklo tojest ime dušmana i tako mu vratilo zlo, bilo da je on živ ili mrtav.
Po Bugarskoj stare babe-vračare stoga prije glavne intervencije žele dokučiti ko je mađiju radio nesretnom čovjeku, da bi mu mogle prikladno pomoći. Noseći sa sobom svoju zelenu vračarsku panicu, lončić nad kojim redovito baje, ona odlazi skupiti vode sa tri izvora koju svaki put natoči u panicu ćuteći. Ne izgovorivši niti jednu riječ vraća se kući i ispred ognjišta uzima, jedan po jedan, tri, pet ili sedam živih ugljenova. Prvi ugljen se uvijek imenuje bolesnikom a svi ostali imenima osoba na koje se sumnja da su mu radile zlo.
Prvo se baci ugljen koji simbolizira bolesnika ili omađijanog. Dok baca drugi, treći i sve ostale ugljenove vračara šapatom govori:
” Ako je od Ivanove ruke napravljeno neka se uhvati, ako nije neka se ne uhvati.”
Na isti način ona namjenjuje i na druge sumnjivce. Onaj ugljen koji se zalijepi za bolesnikov tojest približi mu se i spoji sa njim, otkriva identitet dušmana, onoga koji je radio
magiju i zlo. Ako neka imenovana osoba nije dušmanin onda njegov ili njen ugljen kruži po vodi uokolo, bez da ga dotiče. Ukoliko je osoba prijatelj bolesnika onda njegov ugljen otpluta na drugi kraj posude. Na ovaj jednostavan način vračara dokuči ko su prijatelji a ko neprijatelji omađijanog te često otkrije osobu koja stoji iza njegove bolesti i zla.
Naime, po mišljenju svih onih koji se bave skidanjem vradžbina, mnogo je lakše otkloniti čaroliju sa bolesnika ako se zna iz kojeg pravca dolazi, i ko ju je napratio odnosno poslao, pošto se tada može vratiti nazad pošiljaocu te tako osloboditi žrtvu. Ovisno o jačini magije, te znanju onoga ko ju je spravio, vračara ponekad uspije vrlo brzo kutarisati nevoljnika nametnutog zla mada u češćem broju taj poduhvat ne uspije od prvog puta. Stoga se nerjetko isprobava nekoliko načina skidanja dok se ne pogodi onaj pravi.
Kod bugarskog naroda jednim od najidealnijih mjesta za skidanje svih vrsta naprata i dušmanskih rabota smatra se vodenica čiji se točak okreće na lijevu stranu. Omađijani ide sa vračarom do jedne takve vodenice i tu skine svoju košulju, predavajući je vračari, a on se spusti ispod vodeničkog kola, kako bi uhvatio košulju koju će ona staviti na vrh točka. Čim je zgrabi omađijani košulju obuče i iscjedi malo kapljica vode sa nje te ih popije. Tada se smatra da je napravljena magija izgubila svoju moć i vlast nad čovjekom.
Osim ovoga načina postoje i neki drugi čija je namjera da napraćeno zlo vrate onome ko ga je poslao doslovno na kućni prag. To se posebno često čini u slučaju kada je urađena mađija na bolest, da neki muškarac ili žena stalno boluju i muče se. Vračara traži da joj se donese odjeća koju je bolesnik imao na sebi kada se razbolio te prljava obajana voda sa kojom se okupao. Srijedom u gluho doba noći ta se odjeća odnese do kuće onoga za koga se sumnja da je
magiju napravio pa se zakopa pod kućni prag, a ako je to neizvedivo, onda se izvuče nekoliko končića i ugura pod prag. Sa onom prljavom vodom prag se poprska i govori se:
“Ti meni pakost a ja tebi anatemu!
Ovo se mora uraditi prije oglašavanja prvih pijetlova kako bi imalo puni efekat. Na kraju svakog dodirivanja ovakvih predmeta treba oprati ruke i obrisati ih od zid.
Autor teksta: Raif Esmerović
e-mail:
ogledanje@gmail.com
