๑۩۞۩๑ BOSNIAN MAGIC ๑۩۞۩๑

WELCOME TO BOSNIAN FORUM DEDICATED MAGIC AND FORTUNE TELLING – REGARDS FOR READERS FROM IRAN, SYRIA, EGYPT, IRAQ, FRANCE, GREECE, PALESTINE, SWEDEN, NORWAY, LIBANON, CHINA, BULGARIA, ROMANIA, INDIA, PAKISTAN, USA, AUSTRALIA, UKRAINE, VENEZUELA...
 
HomeFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in
Latest topics
» Otkrivena lista međunarodnih sponzora DAIŠ-a
Thu Dec 01, 2016 3:16 pm by Donaton

» Šehadet osmog šiitskog imama
Tue Nov 29, 2016 6:48 pm by Donaton

» Bošnjačke basme i bajalice
Tue Nov 29, 2016 6:32 pm by Donaton

» Fear and evil eyes in Bosnian folk medicine
Tue Nov 29, 2016 4:40 pm by Donaton

» Mitologija Bosne i Hercegovine
Mon Nov 28, 2016 2:59 pm by Donaton

» Za liječenje grla
Mon Nov 28, 2016 9:35 am by Emina

» Proročanstvo bosanskih predaka
Mon Nov 28, 2016 9:14 am by Donaton

» Preseljenje na Ahiret plemenitog Poslanika s.a.v.s. i šehadet imama Hasana, mir Božiji njemu
Sun Nov 27, 2016 6:14 pm by Donaton

» Balkanski Bogumili
Sat Nov 26, 2016 6:28 pm by Jasim

December 2016
MonTueWedThuFriSatSun
   1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031 
CalendarCalendar
Statistics
We have 477 registered users
The newest registered user is royanson

Our users have posted a total of 19500 messages in 1699 subjects
Most active topics
Bošnjačke basme i bajalice
Kako otkriti da li ste žrtva crne magije?
Bogumilstvo i Bošnjaci
Mitologija Bosne i Hercegovine
Bosnian mythology
Pohvala od forumaša
Stare slike, razglednice i poštanske markice iz Bosne i Hercegovine
Najdraži postovi i teme
Vaša pitanja?
Zanimljivi linkovi i web stranice
Top posting users this week
Donaton
 
Melina
 
mnm
 
Emina
 
Amira
 
Riyana
 
Siana
 
Sibila
 
Sihirbaz
 
habanera
 
Keywords
dove gatanje magic dzin venerin crnom ljubavna svijecama spells lenormand ljubavne pecat sihir kalendar karte ciganske falanje ljubav tilsum skidanje Novac Jinn talisman black krug Spell

Share | 
 

 Iranske priče i legende

View previous topic View next topic Go down 
AuthorMessage
Donaton
Admin


Broj komentara : 2898
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: Re: Iranske priče i legende   Tue Jun 24, 2014 1:44 pm

Narodna književnost, koja čini bitan dio perzijske književnosti, je, ustvari, književnost širokih narodnih masa. To su djela nepismenih ili polupismenih ljudi, uglavnom prenošena usmenim putem, koja se sa aspekta sadržaja i građe razlikuju od tradicionalne perzijske književnosti. Jednostavan jezik sa jednostavnim tonom, kao i narodna mudrost, su neke od specifičnosti ove književnosti. Danas se u svim dijelovima Irana mogu pronaći različiti oblici narodne književnosti. Narodna književnost u Iranu se dijeli na prozu i poeziju i svaka od ove dvije vrste je podarila značajna književna djela.

Narodna poezija je bila poznata Irancima od drevnih vremena. Tu poeziju na lokalnim akcentima nazivamo „Fahlevijat“. Fahlevijat poezija je recitovana u mahalama i na bazaru, a prenošena je s koljena na koljeno usmenim putem. Ovu poeziju i danas možemo čuti u narodu. Većina autora ove poezije nije poznata, ali nekada se njihova imena spomenu u distihu. U ovoj poeziji se najviše koriste kompleksno poređenje i metafora, te svaki oblik verifikacije, a njome se ustvari prenosi glas, senzibiltet i misao naroda. Većinom se koristi lokalni vokabular, a teme su uglavnom vezane za ljubav, žudnju, čežnju itd.. U njoj možemo uvidjeti naznake iz svakodnevnog života ondašnjeg Iranca, dok se mogu naći i historijski događaji kazivani jezikom običnog naroda.

Većinu iranske narodne književnosti čine kratke priče koje su ljudi jedni drugima prepričavali, a posebno su to radile majke i nene koje su pričale priče djeci. Ove su priče prenošene s koljena na koljeno, sa prošlih na buduće generacije. Oni koji su pričali priče u prošlosti su nastojali zabaviti one koji su ih slušali i stoga su u pričama pravili „od muhe medvjeda“.

Neke su priče nastale davno a imale su svrhu zabavljanja kraljeva. Knjiga 1001 noć je jedan od najstarijih primjera ove vrste priča koje imaju karakteristke narodne književnosti. Izuzev 1001 noći, Slatkog Samaka i Eskendername, većina kratkih narodnih priča je prikupljena i zapisana u novije vrijeme. Ove su priče jednostavne bez ukrasa, ali u nekima od njih su prisutna drevna tumačenja. Kratke narodne priče možemo podijeliti sa spekta sadržaja u dvije vrste: U prvu vrstu spadaju imaginarne, avanturističke priče prepune čudnovatih maštarija, i u njima možemo vidjeti divove, džine, vile itd. U drugu vrstu spadaju poprilično realistične priče u kojima se prenose svakodnevni životni događaji i avanture običnog naroda, njihove želje i boli, i u njima se uglavnom govori o utjecaju sudbine na život. Glavni junaci ovih priča su uglavnom kraljevi i prinčevi, siromasi, obućari, pravednici i derviši. Ponekad se u pričama pojavljuju ličnosti poput Sultana Mahmuda Gaznevija ili Šaha Abbasa Safavija, koji prerušeni hodaju među narodom. U nekima od njih se nalaze mudri savjeti koji upućuju narod kako da živi. Pojedine priče ove vrste imaju pak satiričan sadržaj, i to su ustvari latife. Većinom je njihov glavni junak Nasruddin Hodža. Kratke narodne priče možemo pronaći u različitim područjima na različitim dijalektima u Iranu.

Dragi naši prijatelji, pozivamo vas da i dalje pratite naše emisije u kojima vas upoznajemo sa Narodnom književnošću na perzijskom jeziku. Sada ćemo vam prepričati jednu priču iz 1001 noći koju smo maksuz izabrali za vas.

Priča se da je jednom davno živio kralj po imenu Sindibad. Vladar Sindibad je imao mudrog sokola od kojeg se nije odvajao. Po Sindibadovoj naredbi, od zlata je napravljena posuda i obješena oko sokolovog vrata a u nju je sipana voda kako soko nikada ne bi ožednio. Jednog dana kralj Sindibad je otišao sa vezirom i poslugom u lov. Kao i obično, poveo je sokola sa sobom. Tokom lova, u zamku im je upao jelen. Kraljeva pratnja se okupila oko jelena, ali on je raskinuo zamku i pokušao pobjeći. Sindibad je povikao:“Ne dajte mu da pobjegne! Ako iko pusti jelena da prođe narediću da ga ubiju!“ Kralj nije ni završio rečenicu a jelen krenu prema njemu, te ga preskoči i pobježe. Kraljeva posluga je nijemo gledala u vezira. Vezir polahko šapnu kralju na uho:“Jelen je pobjegao preko vas. Šta ćemo sada?“ Kralj Sindibad je shvatio šta mu vezir želi reći. Skočio je na konja i povikao:“Idem za jelenom i dok ga ne uhvatim, ne vraćam se!“ To reče i nestade. Soko koji mu je stojao na ramenu raširi krila i odleti u visine. Kada je vidio jelena, sleti i kljunom mu iskopa oči. Jelen oslijepi i ne mogaše više bježati. U tom času stiže i Sindibad, uze jelena, prebaci ga preko konja i krenu nazad. Pošto je bio umoran, na pola puta siđe s konja i sjede u hlad jednog drveta sa čijih su listova na zemlju polahko padale kapi vode. Pošto je bio žedan Sindibad se obradova kapima vode. Skide posudu sa sokolovog vrata i poče skupljati vodu u nju. Posuda se naposljetku napuni a kralj otvori usta da popije vodu. Iznenada soko udari krilima posudu koja pade na zemlju i sva se voda proli. Kralj Sindibad pogleda u sokola i milostivim glasom reče:“I ti si žedan? Pa sačekaj malo!“ Nakon toga je ponovo napunio posudu vodom i dao je sokolu da pije. Tad mu reče:“Prvo se ti napi, a onda ću ja!“ Međutim sokol ponovo raširi krila i proli vodu. Kralj Sindibad reče:“ Sigurno želi da prvo napojim konja.“ To reče i uze posudu, skupi vodu i samo što je pružio istu žednom konju, soko raširi krila i proli je. Ovog se puta kralj naljuti, pogleda u sokola i povika:“Prokleta ptičurino, nećeš da piješ vodu, niti meni i konju dozvoljavaš da pijemo!“ To reče i izvuče mač, zamahnu i udari sokola po krilu. Krilo otpade, perje se rastrši, a sokola obli krv. Ranjena ptica zaklikta gledajući očima punim tuge u Sindibada, mrdajući glavom u pravcu grana drveća. Kralj Sindibad shvati šta mu soko pokazuje, pogleda u grane drveća te se zaprepasti. Jednu od grana je obavila velika zmija iz čijih je usta kapao otrov. Sindibad je nastavio zbunjeno buljiti u zmiju. Onda kriknu od boli, uze sokola, poljubi njegovo krvavo krilo i reče:“Moja milostiva ptico, spasila si me, a koju sam ja tebi bol nanio!“ Nakon toga prisloni sokola na grudi, uzjaha konja i požuri u dvorac, gdje stiže tužan i umoran. Dade jelena dvorskom kuharu, te sjede na krevet ne spuštajući sokola iz ruku. Soko je ispuštao posljednje izdisaje. Kralj Sindibad ga tužno i pokajnički pogleda, milujući mu krila. Naposljetku soko ispusti posljednji dah. Sindibad se zbog ovog čina kajao do kraja svoga života.
Back to top Go down
View user profile
Donaton
Admin


Broj komentara : 2898
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: Re: Iranske priče i legende   Tue Jun 24, 2014 1:46 pm

Pojedine priče koje su se prenosile usmenim putem su duge, pripovjedači tih priča su svakim danom dok bi sjedili na bazarima dodavali nešto novo na iste.

Od perioda Safavida, pa nadalje pripovjedači priča bi obično sjedili u čajdžinicama i tako bi provodili dane. Pošto je narod više prihvatao kratke priče, duge priče su zapisivali kako ne bi bile zaboravljene. Većinom su na okupljanjima pripovjedača bile zapisivane priče. Možda je sadržaj i odabir teme sličan u mnogim pričama, ipak pisari su nastojali svojim rukopisom da ukrase i uljepšaju te priče. Dakle, bitan je sam nastanak priče i zapisivanja iste. Dešavalo se da su pisari sami od sebe produžavali ili skraćivali priče.

Većina narodnih priča potiču iz perioda Safavida. Ali među najstarije i ujedno najljpše priče spadaju one koje su ispričane prije safavidskog perioda, pod tim mislimo na djela Semek Itar, Iskendername, Darabname, Firuzšahname i Qeseje Hamze. Ove priče su epskog karaktera. Pojedini književni kritičari smatraju ih klasičnim epskim pričama. Ukoliko pažljivije obratimo pažnju na narodne epske priče vidjet ćemo da sve te priče imaju isti izvor, jedino se razlikuju po prenošenju sa koljena na koljeno, mnogi su dodavali od sebe neke dijelove na priče, ili su ih skraćivali.

Narodne usmene priče su ogledalo života tadašnjeg naroda, ogledalo njihovih običaja. Narodne priče obiluju različitim temama, od onih o ratnim zbivanjima, ljubavi, vjeri do priča o divovima. Jedna od osobina narodnih priča jesu nezaobilazni detalji, sve mora biti detaljno ispričano, mnoge priče nam pomažu da otkrijemo kakvi su tadašnji bili narodni običaji, kako su se ljudi ponašali, oblačili, kakva im je vjera bila itd. Možemo reći, da su narodne priče upotpunile historijska predanja. Glavni cilj pričanja priče jeste da da se publika zainteresuje, te da se prenese neka moralna poruka. U većini priča, poput onih u Eskendernami, junaci su uvijek visoki i snažni. U pričama Hamze junaci su većinom iz uglednog sloja društva. Jedino u dugoj priči Semek Itar, je junak priče iz nižeg sloja društva. Žena u spomenutoj priči ima veliku ulogu, ponekad ona zauzima ulogu junaka u priči. U pojedinim pričama stvarna historijska zbivanja se spominju u njima.

Dragi prijatelji, pripremili smo za vas još jednu priču iz bogate riznice iranskih narodnih priča.

Jednom nekada davno živio jedan mladić po imenu Muhamed sa svojom majkom u jednom selu. Muhamed se bavio ribolovom. Jedne noći vidio je jednu životinju sa izuteno lijepim krznom koji se presjevao na mjesečini. Muhamed ubi životinju, oguli kožu kako bi kralju napravio ogrtač i odnio mu, nadao se bogatoj nagradi. Na putu ka dvoru ugledao ga je kraljev vezir, htio je od njega kupiti kožu, ali ovaj odbi. Vezir, ga odvede na jedno mjesto gdje nije bilo nikoga i poče ga tući. I to mu nije bilo dovoljno, htio ga je ubiti te reče kralju da od Muhameda traži da od slonovače napravi dvorac za kralja. Kralj to prenese Muhamedu. Muhamed veoma zabrinut ode kući. Kada je majka saznala razloge zabrinutosti sina, htjela ga je naučiti kako da postavi zamke za slonove. Reče mu da ode na bazar te kupi kapi za uspavljivanje. Majka mu reče:" Kapi istresi u izvor iz kojeg slonovi svaki dan piju vodu. Slonovi zbog mirisa neće htjeti piti vodu. Na kraju će doći jedan slon kojem je noga povrijeđena, on će se napiti vode, nakon njega će i ostali, i tako će izgubiti svijest. Tada ćeš ih ti moći ubiti."

Sin je poslušao majku, ubio slonove i skupio kosti potrebne za izgradnju dvorca za kralja. Ali, nakon tolikog truda, vezir ponovo nije bio zadovoljan, ponovo ga je pretukao. Ovaj put Muhamed je na kraljev i vezirov zahtjev morao uhvatiti divljeg konja. Majčinski savjeti su mu ponovo pomogli da ispuni kraljev zahtjev. No vezira Muhamedov uspjeh još više naljuti, te reče kralju da ga pošalje u Kinu kako bi doveo carevu kćerku. Muhamedova majka ovaj put mu nije mogla pomoći. Muhamed je krenuo na put. Na putu je sreo jednog čobana. Kada mu je Muhamed ispričao kroz šta je sve prošao čoban mu se pridruži. Proveli su nekoliko dana u putu dok nisu stigli do ljutog divovskog čovjeka. Iako je bio sunčan dan, bilo je veoma hladno. Ispričali su svoju priču divovskom čovjeku. I on im se pridruži na putovanju. Divovski čovjek ih je stavio na ramena i polahko su pristizali u željeni grad. Vlasnica prenoćišta nakon što se upoznala s njima, im reče: " Djevojku koju tražite je moja sestrišna. Prije svega morate stati na veliki kamen koji se nalazi ispred njenog dvora. Ko god ima neku želju sjedi toliko dugo na njemu, dok mu se želja ne ispuni. Kad vam djevojka priđe, zatražite njenu ruku. No, njen otac ima nekoliko uslova koje morate ispuniti. Prvo će od vas tražiti da odete u dvor gdje se ona nalazi, ona je tu zatvorena jer je začarana. Na putu do dvora naići ćete na jedan izvor odakle piju životinje, životinje otjerajte i napijte se vode sa tog izvora, reći ćete: " Ah, kako je lijepa i hladna voda, kako lijepo osvježava." Naići ćete i na jedan grm, koji je upleten sa ostalim granjem. Moraćete ga odplesti, i na svaku granu staviti crvenu maramicu." Muhamed i njegovi prijatelji zaputiše se prema dvoru, dođoše do kamena i sjedoše. Kralj ih je stavio na ispit. Prvo da pojedu trideset zrna riže, onda da napune 40 velikih posuda vode sa izvora i da stave u njih so te da ih donesu kralju. Nakon, toga kralj je zahtijevao da se Muhamed okupa u ključaloj vodi, tada je veliki divovski čovjek puhnuo i voda se rashladila tako da je Muhamed mogao rahat da se okupa. Muhamed je ispunio sve uslove koje je kralj tražio. Također poveo je i njegovu kćerku u svoj kraj. Djevojka je tražila da ostane 40 dana u Muhamedovoj kući. Kralj joj odobri. Vezir kada je vidio da je Muhamed uspio predloži kralju da od Muhameda zatraži da mu dostavi drevna pisanja njegovih predaka. Muhamed je tražio od kralja 40 dana da ispuni njegov zahtjev. Morao je da iskopa rupu blizu njihovog groba kako bi našao drevne rukopise, iskopao je 12 stepenica, i pozvao kralja i vezira da dođu. Kada su stigli na groblje, Muhamed im je rekao da moraju sići niz 12 stepenica kako bi stigli od rukopisa, kada su došli na pola puta, Muhamed ih zatrpa zemljom. Kralj i vezir ostadoše zatrpani i tu umriješe. Muhamed se na kraju vratio sretan svojoj kući i 40 dana i noći slavio vjenčanje sa kćerkom kineskog cara, više nije bilo kralja i vezira, pa su oni preuzeli vlast i živjeli sretno do kraja života.
Back to top Go down
View user profile
Donaton
Admin


Broj komentara : 2898
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: Re: Iranske priče i legende   Tue Jun 24, 2014 1:48 pm

Rekli smo da je Iranska narodna književnost ustvari književnost širokih narodnih masa i da je uglavnom prenošena usmenim putem. Ova je književnost nastavak narodnog rada i aktivnosti u svakodnevnom životu, i stoga nije proizvod mašte. Ona je u suštini sredstvo za poboljšanje života. Povezanost narodne književnosti sa životom i društvenim realnostima je pretvorila istu u realističku književnost. Narodna književnost je jednostavna i bez ukrasa zato što je imala osnov u čovjekovom svakodnevnom životu, jer dok se govori o životu pristupa se glavnoj temi bez pretjeranih odstupanja. Ova književnost se mora sročiti jednostavnim jezikom, jer kada bi se koristio kompliciran vokabular, ne bi bio u skladu sa svakodnevnim govorom i bio bi brzo zaboravljen. Kao rezultat toga, nestalo bi usmenog prijenosa književnosti s koljen na koljeno, koja bi vremenom bila potpuno zaboravljena. Jedan od razloga preživljevanja ove književnosti, pa čak i nakon nekoliko stoljeća, je upravo ta jednostavnost.

Narodna književnost ima svoju vrijednost, prije svega zato što je vezana sa društvom i njegovom stvarnošću. Drugim riječima, važnost narodne književnosti nije toliko umjetnička, koliko je sociološka. Spoj narodne književnosti i društva su rezultirali time da ta djela možemo posmatrati i sa političkog aspekta, jer je upravo književnost refleksija narodne borbe protiv uzurpatora i moćnika. Ova je književnost otjelovljenje duha i želja za istinom, pravdom i slobodom iranskog naroda.

Narodne priče predstavljaju veliki dio narodne književnosti. U narodnim pričama, likovi ne doživljavaju velike karakterne promjene, nego su to jednodimenzionalne ličnosti koje ne doživljavaju nikakve promjene. Naime imamo samo junake i antijunake. Ove osobe nemaju kompleksan karakter, nego su predočene na najjednostavniji način slušateljima, odnosno čitateljima. Osnova ovih priča su nadnaravni događaji koji u suštini stvaraju priču i njen su najbitniji element. Lik junaka je rijetko neko drugi, odnosno neko ko ne pripada okolini u kojoj je priča nastala, i uglavnom se radnja odvija oko različitih događaja i avantura koji komponiraju priču. Većina priča ima sretan završetak i u njima dobro pobjeđuje zlo. U pričama su glavni junaci kraljevi, emiri, trgovci te obični ljudi i žene koji se spletom okolnosti nađu u situacijama čija kulminacija nudi moralno-didaktičku poruku. Stoga u narodne priče spadaju sve one priče koje govore o narodnim dogodovštinama, jednostavnim jezikom pripovjedača. Narodne priče nemaju određenu dužinu. Moguće je da priča ima od nekoliko redova do nekoliko stranica, poput priče „Tetka Suske“. Međutim, moguće je da priča ima i nekoliko tomova, poput priče koja je napisana u pet tomova „Slatki Samak“.

Pojedini književni historičari smatraju da pridjev narodne nije precizan za ovu vrstu priča. Oni smatraju da su ove priče nazvane narodnim samo zato što je u prošlosti slušatelj ovih priča bio narod koji je bio nepismen, te samo slušao pripovjedače pronalazeći u njihovim pričama svoje želje i nade. Oblik narodnih priča je veoma jednostavan i primitivan, formiran jezikom pripovjedača. Vokabular je obično veoma blizak vokabularu običnog naroda. Ima iste izraze, poslovice i pojmove kao i običan narod. Drugim riječima, vokabular korišten u pričama je isti onaj koji su koristeile široke narodne mase.

Iako je nadnaravan događaj osnova narodnih priča, ponekad se u istim događaju sasvim obične i razumu prihvatljive stvari, tako da priče postaju bliske realnosti. Međutim, u većini slučajevi riječ je o događajima koji su produkt mašte. Istraživači smatraju da se u drevnim pričama krije više istine nego u onim kasnijim. U potonjim se više koristi mašta. Svakako da razlog za to treba tražiti u prošlim društvima kao i u padovima i uzvisima savremene historije.

Dragi naši prijatelji, u sljedećoj emisiji ćemo vam također pokušati približiti iransku narodnu književnost, a u nastavku, ćemo, kao i do sada, ispripovijedati još jednu priču iz bogate perzijske književnosti, koju smo izabrali i prilagodili upravo vama:

Bila jedna stara žena koja je imala dva sina. Jedan sin je bio seoski sudac a drugi veoma mudar čovjek. Jedne noći na ženina vrata pokuca trgovac. Žena otvori vrata. Trgovac upita:“Da li ćete me pustiti u kuću, noć je i nemam gdje da se sklonim?“ Žena pusti trgovca u kuću. Nakon određenog vremena, trgovac upita:“Imate li šta da večeram?“ Žena reče:“Deset jaja košta jedan rijal.“ Trgovac reče:“Ako vam nije teško ispržite mi jaja.“ Žena isprži deset jaja i stavi ih na sto. Trgovac upita:“Starice, koliko to sve ukupno košta?“Starica odgovori:“Deset jaja je 1 rijal, vekna hljeba pola rijala, tako da je ukupno jedan i po rijal.“ Trgovac na to reče:“U redu, kada pođem platiću ti.“ Žena rano ujutro usta prije trgovca i ode u pustinju. Kada se trgovac probudio vidio je da nema žene. Trgovac reče u sebi:“Kada sljedeće godine navratim ovdje platiću joj sve.“ To reče i krenu svojim putem. Sljedeće godine ponovo dođe u ženinu kuću i reče:“Starice, prošle godine te nije bilo kada sam htio da ti platim, pa ću sada da ti dam 10 umjesto rijala i po. „ Žena se obradova zbog toga, uze pare i ode kod komšinice da joj ispriča. Komšinica joj reče:“Prevario te. Da ti je ostalo deset jaja, ti bi ih nasadila i onda bi dobila deset kokoški koje bi opet snijele puno jaja. Znaš li ti koliko je to para, a dobila si samo 10 rijala?! Idi odmah do sina koji je seoski sudija i žali se!“ Žena tako i uradi. Seoski sudija odredi zatvor trgovcu. Njegov brat u međuvremenu posjeti zatvor. Ondje vidje trgovca i upita ga:“Šta si ti uradio?“ Trgovac mu ispriča sve. On odmah shvati da je riječ o njegovoj majci, pa upita trgovca da li su jaja bila ispržena ili svježa. Trgovac reče da su bila ispržena. Na to, mudri sin reče:“Ne brini se, ja ću te osloboditi!“ Odmah ode bratu i reče:“Brate, daj mi vreću pšenice da posijem!“Brat se obradova i reče mu:“Umjesto jedne daću ti dvije vreće. Idi i posadi!“ Mudri brat uze vreće i ode kući te reče majci:“ Daj mi dva velika lonca!? Majka ga upita zašto mu trebaju, a on joj odgovori da želi posijati dvije vreće pšenice. pa je bolje da skuha, jer kuhana pšenica bolje klije od sirove. Uze dva velika lonca, nali vodu i stavi ih na ognjište. Kada je to vidjela, majka ode kod sina koji je bio seoski sudac i reče mu:“Imaš stvarno ludog brata. Uzeo dvije vreće pčenice i umjesto da ih odmah posadi, on hoće da skuha pšenicu pa da je onda sadi.“ Seoski sudac uze majku za ruku i zajedno dođoše do mudrog brata i upitaše ga:“Šta to radiš? Zar skuhana pšenica može proklijati?! Mudri brat reče:“Kada se iz deset isprženih jaja mogu izleći kokoške, zašto kuhana pšenica ne bi mogla proklijati?! Ja želim posaditi skuhanu pšenicu.“ Seoski sudac ostade bez riječi te odmah ode i oslobodi trgovca. Mudri sin uze deset rijala od majke, dade ih trgovcu i reče:“Ovo ti je kompenzacija za nepravednu zatvorsku kaznu. Trgovac mu se zahvali i ode svojim putem.
Back to top Go down
View user profile
Donaton
Admin


Broj komentara : 2898
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: Re: Iranske priče i legende   Tue Jun 24, 2014 1:49 pm

Motiv narodnih priča je obično borba dobrih sa zlim ljudima i silama, poput vještica i duhova. Narodne priče su vanvremenske i lahko se uklapaju u svako društvo.



Motiv narodnih priča je obično borba dobrih sa zlim ljudima i silama, poput vještica i duhova. Narodne priče su vanvremenske i lahko se uklapaju u svako društvo. Najuobičajnije narodne priče su one sa maštovitim sadržajem, basne i priče o svakodnevnim životnim dogodovštinama. Većina istraživača na polju književnosti smatra da je izvor narodnih priča čovjekova podsvijest.

Teme narodnih priča su raznovrsne. Neke od njih govore o herojima, hrabrim ljudima i one su epskog sadržaja, poput „Slatkog Samaka“ i „Hamzename“. U drugima, pak, poput „Darabname“ ima određena doza i mitologije, ili poput „1001 noći“ i „Tutiname“ koje su prevashodno namijenje zabavi.

Istraživači su na osnovu tema podijelili duge narodne priče u tri grupe. U prvu grupu spadaju priče čiji je osnovni motiv lirika i težnja ka pravdi. Junaci ovih priča prelaze preko mnogobrojnih prepreka kako bi stigli do voljene osobe. Međutim, prema mišljenju književnih kritičara, te prepreku su površni dio priče, dok je osnova priče borba dobra protiv zla. Glavni cilj junaka ovih priča je uništenje nepravde. Slatki Samak, Darabname i Emir Arslan spadaju u ovu grupu. Ono što je bitno za ovu vrstu priča je da su tema, konstrukcija i junaci međusobno slični, i kao da jedan od njih priča a drugi zapisuje priču. U drugu grupu spadaju priče sa vjerskim i religioznim motivima. U ovim pričama, kralj ili vojskovođa vodi ratove protiv nevjernika u svijetu i širi islam. On poražava nevjernike i ateiste a kraljeve konvertira u islam. Ove priče su zasnovane na događajima koji se odvijaju tokom bitaka i ratova čiji redoslijed i konstruira priču. Eskendername, Hamzename, Ebumuslimname i Husejn Kurd Šabsteri spadaju u ovu grupu dugih narodnih priča.

U treću grupu spadaju priče sa različitim motivima i po konstrukciji liče na 1001 noć. Ove priče i način njihova kazivanja potječu iz Indije. U nekima od njih životinje govore, i na taj način se komparacijom saopćava cilj. Karakteristika ovih priča jeste da u priči postoji priča. U ovim pričama se govori o kraljevima, emirima i trgovcima, a da bi priča duže trajala, u nju se umeću druge priče. U njima se susreću različite teme i motivi. Jedna od karakteristika ove vrste priča je bliskost čovjeka sa drugim stvorenjima, kako životinjskim tako i biljnim. Čovjek u ovim pričama govori istim jezikom kao i životinje iz čijih se djela uzima pouka. 1001 noć, Tutiname i Proljeće znanja spadaju u ovu grupu dugih narodnih priča.

Dragi naši prijatelji, u sljedećoj emisiji ćemo vam također pokušati približiti iransku narodnu književnost, a u nastavku, ćemo, kao i do sada, ispripovijedati još jednu priču iz bogate perzijske književnosti, koju smo izabrali i prilagodili upravo vama:

Jednom davno živio je svilar. Njegova žena rodi sina i dade mu ime Behram. Behram je još uvijek bio dijete kada mu je umro otac. Stoga je majka nastojala da ga odgoji u dobrog i finog mladića. Kada mu je bilo 18 godina, jedino što je njegova majka imala vrijedno je kuća i srebreni samovar. Majka odnese samovar na bazar i proda ga za 300 dirhema. Behramu dade 100 dirhema da kupi svilene bube i tako nastavi očev zanat. Behram uze novac i ode na bazar. Dok je tražio da kupi svilene bube, vidje trojicu mladića kako udaraju mačku. Behram im priđe i upita zašto udaraju jadnu životinju. Mladići se nasmijaše i rekoše mu:“Ako ti je žao ove mačke daj nam 100 dirhema i oslobodićemo je.“ Behram im dade 100 dirhema i oni oslobodiše mačku. Mačka pogleda u Behrama i reče mu:“Ljubav i suosjećanje se nikada ne zaboravljaju.“ Nakon toga ode i nestade. Behram se vrati kući i ispriča majci šta se desilo. Majka mu onda dade drugih 100 dirhema da ode na bazar i kupi svilene bube. Behram ode na bazar i vidje djecu kako muče psa. Behram ih poče kritikovati zbog toga a oni rekoše da ako želi osloboditi psa, mora im dati 100 dirhema, što Behram i uradi, a oni oslobodiše psa. Pas tada reče Behramu:“Koliko daješ toliko ćeš i dobiti!“ Nakon toga sav sretan ode. Behram se opet praznih ruku vrati kući i ispriča majci šta mu se desilo. Sljedećeg jutra majka mu dade 100 dirhema i reče da je to posljednje što imaju, te ga posla da kubi svilene bube. Behram ode na bazar i cijeli dan je tražio svilene bube tako da se počelo smrkavati. Pošto se umorio Behram ode na kraj grada i sjede u jedan ćošak. Vidje kako neki ljudi nose kutiju. Oni stadoše i odložiše vatru. Jedan od njih je htio baciti kutiju na vatru, a Behram ga upita šta se nalazi u kutiji, a on reče da je u kutiji jedna životinja lijepe boje, prava i mehka. Behram im reče:“Zar vam ne bi bilo lakše da pustite životinju da ide svojim putem?“ Oni mu rekoše da ako mu je žao može im dati 100 dirhema a oni će pustiti životnju, što Behram i uradi te uze kutiju odnese je u pustinju te je otvori. Iznenada iz kutije izađe velika zmija. Behram se uplaši i udalji se od kutije. Zmija mu reče:“Zašto bježiš? Ti si bio dobar prema meni, dođi ovamo da budemo prijatelji!“ Behram sjede tužan na zemlju. Nije znao šta da kaže majci pošto je potrošio sav novac. Zmija ga upita zašto je tužan a on joj sve ispriča. Zmija ga pozva da pođe sa njom pošto je njen otac kralj zmija a da je ona jedino njegovo dijete. Zmija mu reče da ako ga njen otac upita šta želi, da mu kaže da želi Sulejmanov prsten. Princ zmija odvede Behrama u pećinu. Behram ispriča sve kralju zmija i zatraži mu Sulejmanov prsten. Kralj zmija mu reče da ako prsten padne u nevaljale ruke, šejtan će mu uzeti srce i izvrnuti svijet naopačke. Međutim zmijski princ reče da je Behram čeljade čistog srca, i kralj mu naposljetku dade prsten. Behram uze prsten i zahvali se kralju. Nakon toga, zajedno sa zmijskim princom dođe do grada. Svaki put kada na srednji prste desne ruke staviš prsten i lijevom rukom dotakneš dragulj, pojaviće se duh koji će ti ispuniti sve što poželiš, reče mu zmijski princ.
Back to top Go down
View user profile
Donaton
Admin


Broj komentara : 2898
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: Re: Iranske priče i legende   Tue Jun 24, 2014 1:51 pm

Jedna od specifičnosti narodnih priča je prisustvo junaka u njima. On obično posjeduje najbolje ljudske osobine, pa čak i ako je životinja, kao što je slučaj u priči Kalile ve Damene.

Junaci priča nekada gube bitke, pa čak i bivaju ubijeni, ali su uvijek borci za istinu, čast i ljudski dignitet.

Narodne priče imaju specifične karakteristike koje ih čine različitim od drugih književnih vrsta. Cilj ovih priča je iznošenje jednog moralnog zakona. Dakle pripovjedač samo koristi jednu formu kako bi nešto kazao. Svakako da je glavni razlog za to što čak i slušatelj nakon odslušane priče zaboravlja događaje, ali se sjeća poruke. Čak i ako zapamti priču, to je zbog njene moralne poruke. Pripovjedač, junak, imaginarmo mjesto i vrijeme kao i nadnaravna djela su neke od karakteristika narodnih priča.

Pripovjedač pripovijeda priču. Pripovjedač je unutrašnji element priče i obično je „sveznajući“ koja zna sve šta se događa. Vidi ono što se dešava unutar čovjeka, te poznaje njegovu prošlost i budućnost. Narodne priče nisu poput modernih. Svaka savremena priče slijedi neki šablon. Obično je to šablon kojim se pisac služi u svim svojim pričama. U narodnim pričama nema šablona tako da pripovjedač ne mora slijediti isti. Sredstva koje savremeni pisac koristi nisu korištena u stvaranju narodnih priča. Najbitnije sredstvo u rukama pripovjedača narodnih priča je „siže“. Pripovijedač veoma malo koristi detaljne opise, jer sama scena zahtjeva određeno mjesto i vrijeme, dok u narodnim pričama ne postoje određeno mjesto i vrijeme.

Jedna od specifičnosti narodnih priča je prisustvo junaka. On obično posjeduje najbolje ljudske osobine, pa čak i ako je životinja, kao što je slučaj u priči Kalile ve Damene. Junaci priča nekada gube bitke, pa čak i bivaju ubijeni, ali su uvijek borci za istinu, čast i ljudski dignitet. Pored glavnog junaka, postoje i drugi dobri ljudi koji mogu da dožive poraz, ali njihova smrt ne umanjuje položaj junaka, nego ga čak štaviše uzvisuje.

Apsolutizam je još jedna od specifičnosti narodnih priča. Apsolutizam čini da junaci postanu simbol čovječanstva. U pričama su likovi omiljeni ili omraženi, nema sredine. Junaci su uvijek simbol dobra, dok su antijunaci simboli zla. Junaci se bore protiv sila zla stvarajući tako različite događaje. Motiv borbe dobra i zla preovladava u ovim pričama. Junak je uvijek lijep, moralan i pravedan za razliku od antijunaka koji je ružan, pokvaren i zao.

....................

Rekli smo da je jednom davno živio svilar. Njegova žena je rodila sina Behrama. Behram je još uvijek bio dijete kada mu je umro otac. Stoga je majka nastojala da ga odgoji u dobrog i finog mladića. Majka je prodala samovar na bazaru za 300 dirhema. Behramu je dala 100 dirhema da kupi svilene bube i tako nastavi očev zanat. Dok je tražio da kupi svilene bube, Behram vidje trojicu mladića kako udaraju mačku. Priđe im i upita zašto udaraju jadnu životinju. Mladići se nasmijaše i rekoše mu:“Ako ti je žao ove mačke daj nam 100 dirhema i oslobodićemo je.“ Behram im dade 100 dirhema i oni oslobodiše mačku. Behram se vrati kući i ispriča majci šta se desilo. Majka mu onda dade drugih 100 dirhema da ode na bazar i kupi svilene bube. Behram ode na bazar i vidje djecu kako muče psa. Behram ih poče kritikovati zbog toga a oni rekoše da ako želi osloboditi psa, mora im dati 100 dirhema, što Behram i uradi, a oni oslobodiše psa. Sljedećeg jutra majka mu dade 100 dirhema i reče da je to posljednje što imaju, te ga posla da kupi svilene bube. Behram ode na bazar i cijeli dan je tražio svilene bube tako da se počelo smrkavati. Pošto se umorio Behram ode na kraj grada i sjede u jedan ćošak. Vidje kako neki ljudi nose kutiju koju žele zapaliti. Behram je kupio kutiju za 100 dirhema a u njoj je bio princ zmija koji ga odvede do kralja zmija koji je Behrama nagradio Sulejmanovim prstenom koji ispunjava sve želje. Pošto je Behram bio gladan, protrlja dragulj. Iz njega izađe duh, a Behram mu naredi da mu stvori hranu, što on i uradi u tren oka. Behram to pojede, ode kući i ispriča majci šta mu se desilo. Behram reče da želi srušiti tu malu kuću i na njenom mjestu napraviti dvorac, ali mu majka reče da želi ostati živjeti u toj kući, ali da on sebi pored kuće napravi dvorac. Behram to prihvati te pozva duha i naredi mu da stvori dvorac, što on poslušno i uradi. Od tada je Behram nosio najljepšu odjeću, jeo najbolja jela i jahao najplemenitije konje. Jedino što nije imao jeste supruga. Jednog dana dok je jahao pored vladareve kuće vidje njegovu kćerku kako stoji na balkonu. Ode kući i reče majci da ide prositi vladarevu kćerku. Majka ode u dvorac i zaprosi djevojku, a vladar pozva vezira da se sa njim posavjetuje. Po njegovom savjetu, vladar reče da njegovu kćerku može oženiti onaj koji donese sedam deva natovarenih srebrom, sedam dijamanata za krunu njegove kćerke, sedam buradi punih čistog zlata, sedam ćilima istkanih od bisera kojima će hoditi njegova kćerka. Majka sve ispriča Behramu, a on pozva duha koji mu stvori sve tražene stvari pa ih Behram odnese vladaru. Vladar dade ruku svoje kćeri Behramu. Slavilo se sedam dana i noći. S druge strane planina živio je tatarski princ koji je bio zaljubljen u vladarevu kćerku. Kada je čuo da se ona udaje za svilarevog sina to ga veoma naljuti. Stoga posla svoju sluškinju staricu da otkrije tajnu svilarevog sina. Starica ode do Behramove žene i predstavi se kao prosjakinja, a ona joj dozvoli da živi u njihovom dvorcu. Starica je vremenom zadobila njeno povjerenje te joj jednog dana reče da treba znati odakle njenom mužu sve to bogatstvo. Ona ode do muža i on joj sve ispriča te joj pokaza mjesto gdje je čuvao prsten. Starica sazna od Behramove žene sve o prstenu te ga ukra i odnese tatarskom princu. On protrlja dragulj i naredi duhu da Behramova žena postane njegova a da Behramu ne ostane ništa doli ono što ima jedan svilar. Cijeli dvorac sa poslugom i Behramovom ženom ode tatrskom princu a Behram koji je sa slugama jahao u pustinji ostade sam u zakrpljenoj odjeći. Behram krenu prema dvorcu i vidje da ničega nema osim trošne kuće njegove majke. Kada je vidio da nema prstena sjede tužan, a majka mu reče:“Kako došlo tako prošlo.“ Majka mu kaza da ima dovoljno novca i da će mu dati da kupi svilene bube te da se nastavi baviti očevim zanatom. Behram sljedeće jutro uze pare i ode u grad da kupi svilene bube. Cijeli dan je tražio ali nije uspio naći. Predvečer ode na kraj grada, sjede tugujući u jedan ćošak, kad mu priđoše mačka, pas i zmija koje je oslobodio, pitajući ga zašto je tužan. Behram im ispriča šta se desilo a oni odoše i raspitaše se o Behramovim dušmanima. Ptica im reče da je starica koja je sluga u dvorcu tatrskog princa ukrala prsten. Sljedećeg dana pas i mačka odoše u tatarski grad. Pas reče mački da ode u dvorac kod vladareve kćerke i pita je za prsten. Kada je žena shvatila da mačka dolazi od njenog muža reče da tatarski princ stalno nosi prsten na ruci a kada spava stavi ga u usta. Mačka ode i ispriča sve psu. Pas skova plan i sljedeće noći mačka ode u dvorac te ulovi miša kome reče da ako želi ostati živ treba da ode u kuhinju i donese biber kojeg treba da stavi u nos tatarskom princu, što miš i uradi. Princ kihnu i iz usta mu ispade prsten. Mačka zgrabi prsten i skoči na prozor te ga baci psu. Oboje su onda trčeći prošli kroz šumu i došli do Behrama. Behram odmah uze prsten stavi ga na ruku i poželi da se dvorac i njegova žena vrate na isto mjesto. To se u tren oka i desi, a Behram baci prsten u najdublji oken kako ne bi dospio u ruke nevaljala čovjeka.

Back to top Go down
View user profile
Donaton
Admin


Broj komentara : 2898
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: Re: Iranske priče i legende   Tue Jun 24, 2014 1:53 pm

Jedna od karakteristika narodnih priča je nadnaravno dijelo. U ovim pričama životinje i stvari razgovaraju sa čovjekom, kao i čovjek sa njima.

Iz ćupa izlazi duh, kameni čovjek, drvo i životinje komuniciraju ili životinje i stvari. Možemo slobodno reći da je nareprezentativnija specifičnost narodnih priča upravo ta njihova nadnaravna simbolika.

U prošloj emisiji smo govorili o osobinama narodnih priča pa smo naveli tri najbitnije, odnosno prisustvo pripovjedača, junaka i apsolutizam. Još jedna od specifičnosti narodnih priča su mjesto i vrijeme. Vrijeme i mjesto su imaginarni i nisu bitni. Tačno vrijeme i mjesto događaja je nemoguće odrediti. U ovim pričama pojedini gradovi i države su izmišljeni dok su drugi stvarni. Međutim ono što je karakteristično jeste da je za slušatelja irelevantno da li su oni stvarni ili imaginarni. Razlog za to je svakako u činjenici da, bilo ime ili ne bilo, ono ne utječe na priču. U narodnim pričama svi gradovi imaju ista svojstva.

Statičnost likova je još jedna od osobina narodnih priča. Likovi u ovim pričama su statični. Oni su uglavnom mentalno i duhovno nepromjenjivi. Statični likovi ne reagiraju na implikacije svojih djela, nego na osnovu događaja dolazi do promjena u priči. U savremenoj priči je obrnuto. Likovi utječu na radnju kao što i radnja utječe na likove. U narodnoj priči junak se na početku i na kraju priče ne razlikuje. Događaji se prepliću i odvijaju, ali do tranformacije lika uopće ne dolazi.

Jedna od karakteristika narodnih priča je nadnaravno djelo. Nadnaravno djelo je ono djelo koje je u suprotnosti sa racionalnim poimanjem stvari. U ovim pričama životinje i stvari razgovaraju sa čovjekom, kao i čovjek sa njima. Iz ćupa izlazi duh, kameni čovjek, drvo i životinje komuniciraju ili životinje i stvari. Možemo slobodno reći da je nareprezentativnija specifičnost narodnih priča upravo ta njihova nadnaravna simbolika. Istraživači u području kratke priče imaju različito mišljenje o tome. Jedni smatraju da prisustvo nadnaravnih stvari slabi argumentacijsku mrežu priče, tako da čitatelj ne može povjerovati u istu, jer je to u suprotnosti sa njegovim racijom i empirijskim iskustvima. Stoga u većini narodnih priča ne postoji logična uzročno-posljedična veza, i stoga se čini da su ove priče slabe. Ova grupa istraživača smatra da prisustvo nadnaravnih djela, zbog njihove nelogičnosti, šteti samoj priči i čini da priča bude slaba. Međutim druga grupa istraživača, ističući da priče čine osnovu svjetske književnosti, smatra da prisustvo nadnaravnih djela i stvorenja ne slabi same priče, jer upravo ista čine priče još privlačnijim i zanimljivjim. Pored toga, događaji koji danas nisu uvjerljivi, u prošlosti su to bili. Ovi istraživači , kako bi potvrdili svoju teoriju, ističu da neki današnji događaji nisu mogli biti ni zamišljeni u prošlosti.

Dragi prijatelji, u sljedećoj emisiji ćemo nastaviti govoriti o ovoj temi, a sada ćete poslušati još jednu priču. U današnjoj priči se nalaze elementi nadnaravnog i magije. Na osnovu liste Aarne-Thompson, ova je priča prepričana na 600 raličitih načina u grčkom, turskom, ukrajinskom, indijskom, ruskom, njemačkom, francuskom i drugim jezicima.

Nekada davno živjeli su čovjek i žena. Iako je prošlo nekoliko godina od njihovog vjenčanja, nisu imali djece. Išli su kod različitih doktora i naposljetku im Bog dadne sina. Dali su mu ime Mahir. Jednog dana muž reče ženi da je došlo vrijeme da Mahir sam počne raditi i brinuti se o svom životu. Žena se složi i sljedećeg dana spakova muževe i Mahirove stvari i oni krenuše na put. Prešli su nekoliko planina i polja da bi stigli do jednog jezerceta gdje sjedoše u hladovinu drveća. Otac reče sinu da tu popiju čaj i jedu. Dok su jeli voda se zatalasa i iz jezera izađe čovjek te sjede pored njih. Čovjek reče Mahirvom ocu da mu da Mahira kako bi ga nauči različitim vještinama, te da nakon tri godine dođe na isto mjesto i odvede Mahira sa sobom. Otac prihvati prijedlog a Mahir ode sa čovjekom pod vodu. Mahir je tokom tri godine tako dobro usavršio sve naučene vještine da je učitelj postao ljubomoran na njega. Nakon tri godine dovede Mahira na isto mjesto i preda ga ocu. Mahir ode kući sa ocem. Njegova otac je bio siromašan čovjek i jedva je sastavljao kraj sa krajem. Mahir je stoga odlučio da iskoristi naučene vještine kako bi obogatio oca. Mahir reče ocu da će se on pretvoriti u lijepog, bijelog konja i da ga on svaki dan odvede u grad i proda. Upozorio ga je da mu odveže uzde i ponese sa sobom prije prodaje, inače ga nikada više neće vidjeti. Rekao mu je da svaki put ponese uzde sa sobom kako bi se Mahir ponovo pretvorio u konja kojeg će otac opet prodati, i tako sve dok se ne obogate. Otac prihvati Mahirov prijedlog. Svaki dan je tako vodio konja i prodao ga za lijepe pare, ali bi vratio uzde i Mahir bi se ponovo pretvorio u konja kojeg bi otac ponovo prodao. Tako se otac obogati i poče misliti samo o bogatstvu i povećanju istog. To je tako trajalo sve do jednog dana kada se čovjek iz jezera pretvori u kupca i kupi konja po duploj cijeni koja je uključivala uzde, tako da učitelj ponovo dobi svoga učenika. Učitelj je znao da je Mahir vještiji od njega, zbog čega je bio zavidan i naposljetku je odlučio ubiti ga. Međutim njegova kćerka koja je saznala za taj plan i koja je sa Mahirom tokom tri godine postala dobra prijateljica uze uzde i odnese ga u poljanu te oslobodi Mahira. U tom trenutku stiže i učitelj i vidje Mahira kako bježi. Mahir, koji se pretvorio u bijelog konja, sada se pretvori u bijelog goluba i poletje. Učitelj se pretvori u orla i poče goniti goluba. Mahir vidje da se na zemlji održava vjenčanje pa se pretvori u mirisni cvijet na mladinoj vjenčanici. Učitelj se pretvori u svirača i pridruži se svadbenicima. Slavljenici su uzimali jedan po jedan cvijet i mirisali dok cvijeće ne dopade u ruke učitelja. On uze cvijeće i raskomada ga, ali jedan od cvjetova ispade i pretvori se u pšenicu. Učitelj se pretvori u kokošku i poče brzo jesti pšenicu. Jedno zrno, koje je bio Mahir, pade u rupu i pretvori se u lisicu. Učitelj ovog puta nije uspio preduhitriti Mahira, ne mogavši se pretvoriti tako brzo u nešto drugo. Mahir koji je bio lisica zgrabi kokošku i pojede je.
Back to top Go down
View user profile
Donaton
Admin


Broj komentara : 2898
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: Re: Iranske priče i legende   Tue Jun 24, 2014 1:56 pm

Izazivanje čuđenja, oduševljenja je još jedna od karakteristika narodnih priča.

Narator ima za cilj da oduševi slušatelja ili gledatelja svojim načinom pripovjedanja priče, želi na neki način da slušatelj doživljava priču kao stvarnu.

U prethodnim emisijama govorili smo o različitim karakteristikama narodnih priča, spominjali smo ulogu pripovjedača, apsolutizam, nedostatak vremena i prostora itd.

Jedna od karakteristika narodnih priča jeste opširnost, pripovjedač se ne zadržava na sitnicama, nego govori opširno o svim događanjima u priči. Na primjer,kralj je imao dva sina, jedan je bio dobar,dok je drugi bio loš. Dakle, ne ulazi se u detalje njihovih moralnih osobina i ponašanja. Također, razlozi njihovog dobrog ili lošeg ponašanja se ne navode. Likovi u pričama često imaju zajedničke ili opće osobine, kao na primjer Rustem (junak u Ferdusijevoj Šahnami) koji je bio veoma jak, tako da su većinom i ostali junaci bili upoređivani s njim ili imali njegove osobine. Također ako je lik u priči heroj ili zlikovac, sve promjene se temeljito analiziraju sa psihološkog aspekta. Razlog opširnog pripovjedanja priča, jeste da se napravi razlika između običnog naroda i junaka, koji će kasnije moći biti primjer drugima u svijetu.

Jedna od karakteristika narodnih priča jeste da su likovi u priči jednaki po pripovjedanju. Na osnovu načina govora ne možete razlučiti junaka od običnog čovjeka. Također, lijepo odgojena princeza se u načinu govora sa običnim djevojkamama mnogo ne razlikuje. Žene pričaju poput muškaraca, a i djeca poput odraslih, dakle nema nikakve razlike u njihovom načinu govora. Ne možemo na osnivu njihovog govora anlizirati njihove moralne osobine.

Pitanje sudbine igra veoma važnu ulogu u narodnim pričama. Junaci priče ne mogu pobjeći od svoje sudbine. Oni imaju različite sudbine. Sa aspekta mnogih književnih eksperata, sudbina junaka igra najvažniju ulogu u pripovjedanju narodnih priča. Izazivanje čuđenja oduševljenja je još jedna od karakteristika narodnih priča. Narator ima za cilj da oduševi slušatelja ili gledatelja svojim načinom pripovjedanja priče, želi na neki način da slušatelj doživljava priču kao stvarnu.

Imamo dojam da su narodne priče stvorene samo za usmena predanja da bi kasnije bila zapisana. Pripovjedač je uvijek okupljao nove slušatelje, koji bi izrazili divljenje i čuđenje zbog ispričane priče.

Jedna od osobina narodnih priča jeste nepovezanost događaja, te neovisnost jednih od drugih. U dugim narodnim pričama, svaki događaj može biti zasebna cjelina,bez obzira na tok ostalih događaja.

Dragi prijatelji, naš razgovor o karakteristikama narodnih priča nastavićemo u narednoj emisiji ako Bog da. Pozivamo vas da poslušate priču koju smo za ovu sedmicu odabrali za vas. U priči su korištene nadnaravne osobine životinja. Na osnovu zapisanih činjenica, ova priča se na različite načine prepričavala u mnogim zemljama, između ostalog u Norveškoj, Švedskoj, Škotskoj, Francuskoj, Poljskoj, Turskoj, Španiji, Finskoj, Rusiji i Njemačkoj.

Jednom nekada davno kralj je imao prelijepu kćerku, o njenoj ljepoti se nadaleko znalo, no svaki prosac koji bi došao u dvor kralj ga nije lijepo dočekivao.

Jednoga dana jedan ćelavi čovjek uze pet hljebova, te pođe u prošnju kraljeve kćerke. Na putu do kraljevog dvora, stigao je do jedne šume. Vidio je jednog diva koji je sjedio u šumi, stišćući zube kao da danima ništa nije jeo. Sam u sebi reče:“ Ova životinja je gladna. Možda bi bilo dobro da joj dam jedan od hljebova.“

Čovjek dade divu hljeb, na što mu ovaj reče:“ Ej, ćelo, evo iščupaj nekoliko dlaka s moje glave i idi!“ Ćelavi čovjek reče:“ Kako mi može koristiti tvoja kosa?“ Div odgovori:“ Ma sigurno će ti jednog dana zatrebati.“ Čovjek iščupa nekoliko dlaka i nastavi svoj put. Na putu naiđe na jedan izvor. Vidio je drugog diva kako sjedi skupljen kraj izvora i drhti od hladnoće. Toliko je cvokotao zubima kao da je bila zima. Ćelavi čovjek pomisli.“ Ovoj jadnoj životinji je hladno. Dobro bi bilo da je ogrnem svojim ogrtačem, kako bi mu bilo malo toplije. Njemu je hladnije od mene.“ Čovjek skide kaput i ogrnu diva njime, div mu reče:“Ej mladiću, iščupaj nekoliko dlaka s moje glave i odnesi sa sobom.“ Čovjek mu reče:“ Kakvu ću korist imati od tih dlaka?“ Div odgovori:“ ti iščupaj nekoliko dlaka, nekada će ti biti od koristi.“ Čovjek je iščupao nekoliko dlaka i nastavio svoj put. Na putu naiđe na jednu rijeku. Vidio je koloniju mrava kako žele da pređu preko rijeke, no jedan po jedan bi upadali u vodu i tako se ugušili.Čovjek nađe jednu granu i tako napravi most za mrave. Taman što je krenuo, jedan od mrava mu reče:“ Iščupaj jednu dlaku s moje glave i odnesi je.“ Ćelavi čovjek reče:“ Kakvu korist ću imati od toga?“ Mrav mu odgovori:“ Ja sam kralj mrava, možda ćeš i ti nekada upasti u neku nevolju, pa će ti biti potrebna naša pomoć.“ Čovjek uze dlaku mrava i stavi je pored dlaka diva u maramicu. Ponovo se zaputio ka kraljevom dvoru, išao je toliko dugo dok nije stigao. Pokucao je na vrata,jedan od dvorjana izađe i reče:“ Ej, mladiću, zašto si došao?“ Čovjek odgovori:“ Došao sam da zaprosim kraljevu kćerku.“ Dvorjanin ga upita:“ Za koga si došao u prošnju?“ Reče:“ Pa očito je, došao sam za sebe.“ Dvorjanin ode do kralja da ga obavijesti:“ Zdrav i živ bio kralju, došao je jedan ćelavi čovjek da zaprosi vašu kćerku.“ Kralj mu reče:“ Idite i pripremite hamam, i ubacite čovjeka u njega.“ Sada poslušajte kakav je to hamam bio. Kralj je naredio da se sagradi haman, sedam dana i noći su ga zagrijavali, svaki prosac koji bi doašo bivao je zatvoren u njega i ne bi izašao živ.

Pozvali su ćelavog čovjeka i pokazali mu da treba otići u hamam, rekoše mu:“ Ukoliko želiš da oženiš kraljevu kćerku, prvo se ovdje moraš okupati.“ Čovjek približavajući se hamamu shvatio je šta mu se sprema, te da se neće živ izvući iz toga. Voda u hamamu je ključala, zidovi su bili užareni.Na jednom prisjeti se drugog diva koji je cvokotao od zime.Uze njegovu dlaku, zapali je, kad se najednom pojavi div i reče:“ Ej mladiću, reci mi svoju želju?“ Čovjek mu ispriča šta ga je zadesilo i poče se žaliti. Div mu reče:“ Nemoj se brinuti!“ Zatim duboko uzdahnu i puhnu po hahamu,tako da je sva toplota nestala, najednom hamam se ohladio. Kada su dvorjani došli ujutro da obiđu čovjeka u hamamu vidjeli su da je od užarenog hamama postala hladnjača. Otišli su do kralja i izvjestili šta se desilo.Kraj reče:“ Ne brinite se, nema veze, idite i napravite hranu od 300 kilograma riže i isto toliko mesa, i recite mu da sve mora pojesti, ako ne pojede predat ćemo ga dželatu.“ Došli su do ćelavog čovjeka i rekli koji je zahtijev kralja.Čovjek se zaprepasti, uhvati se za glavu, naumpade mu prvi div, koji je bio veoma gladan.Uze njegovu dlaku, zapali je, i dive se pojavi.Hrana je bila servirana na 300 različitih tanjira, div sa velikim apetitom pojede sve što se nalazilo ispred njega. Izvjestiše kralja o tome i rekoše:“ Kralju zdrav i živ bio, ćelavi čovjek je pojeo sve što smo iznijeli, čak ni jedno zrno riže nije ostalo.“ Kralj reče:“ dobro, smislit ćemo nešto, da ne može živu glavu izvući iz toga.“
Back to top Go down
View user profile
Donaton
Admin


Broj komentara : 2898
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: Re: Iranske priče i legende   Tue Jun 24, 2014 2:00 pm

Još jedan od karakteristika narodnih priča jeste postojanje likova koji su više i manje popularni. U svim narodnim pričama među vezirima, bližnjima kralju, postojale su osobe koje su bile buntovne, zlonamjerne, a bilo je i dobrodušnih, plemenitih, dobronamjernih i suosjećajnih junaka.



U prošlim emisijama govorili smo o različitim karakteristikama narodnih priča, uključujući ulogu pripovjedača, sudbine i nadnaravnosti. Još jedna od karakteristika narodnih priča jeste postojanje likova koji su više i manje popularni. U svim narodnim pričama među vezirima, bližnjima kralju, postojale su osobe koje su bile buntovne, zlonamjerne, a bilo je i dobrodušnih, plemenitih, dobronamjernih i suosjećajnih junaka. S jedne strane uvijek su prisutni veziri koji žele izazvati smutnju, i koji kuju neku zavjeru, dok s druge strane, postoje i pozitivni likovi koji na neki način žele da riješe postojeću situaciju. U dugoj priči Samak, imamo primjer ponašanja takvih vezira.

Jedna od karakteristika narodnih priča su stalna ponavljanja, te tehničke pogreške. Ponavljanje već spomenutih događaja dosađuje čitaocu ili slušaocu, na primjer stalno ponavljana scena izlaska junaka na mejdan je za slušaoce dosadno.

Također svjedoci smo tehničkih grešaka u narodnim pričama. Sve što su starije priče, greške su sve interesantnije. Na primjer u dugoj priči Samak, nikada se ne dešava da je neki događaj beskoristan. U pričama koje su zapisane nakon spomenute priče, poput Iskendername, ili Darabname, junaci nekoliko puta bivaju ubijeni i kasnije se ponovo u priči spominju kao živi. Čak, ponekad pisac namjerno napravi te greške. Pisac kada se suoči sa nekom interesantnom pričom, više se ne odvaja od nje. Možda načinom na koji su prenošene priče dešavale su se pogreške, jer svako je na svoj način ispričao priču, koja je kasnije zapisana.

Dragi prijatelji, naš razgovor o karakteristikama narodnih priča nastavićemo u narednoj emsiji. Za ovu sedmicu slijedi nastavak priče koju smo ranije započeli.

Rekli smo da je kralj uvijek stavljao prepreke pred prosce koji su dolazili kod njegove kćerke, nije htio da se ona uda. Jednoga dana, jedan ćelavi čovjek je odlučio da ode da zaprosi kraljevu kćerku. Na putu do dvora, sreo je mrave koji su se gušili u vodi, te divove kojima je bilo hladno, i koji su bili gladni. Svima njima je izašao u pomoć. Kao znak zahvalnosti oni su mu dali po jednu dlaku, te rekli kada zapadne u nevolju da ih iskoristi. Ćelavi čovjek je otišao u dvor, i rekao dvorjaninu razlog njegovog dolaska. Kralj je naredio da ga zatvore u užareni hamam, no uz pomoć diva hamam se ohladio, tako da se ćelavi čovjek spasio od smrti. Kada je kralj vidio da njegov plan nije uspio, naredi da se pripremi hrana od 300 kg mesa i riže, ponovo je div priskočio u pomoć ćelavom čovjeku i tako se spasio. Dvorjanin je došao kralju i rekao: "Mladić je pojeo svu hranu, šta nam je slijdeće činiti?" Kralj reče: " Dobro, moram smisliti nešto iz čega neće izvući živu glavu. Tri stotine kilograma pšenice, ječma i leće pomiješajte. Ukoliko do zore, spomenute namirnice razdvoji, da na jednoj strani bude pšenica, na drugoj ječam, i na trećoj leća, nećemo pozvati dželata, u suprotnom morat ćemo mu odrubiti glavu.

Dvorjani odoše kod ćelavog čovjeka i prenesoše mu zahtijev kralja. Čovjek uvidje da taj posao, nije njegov posao. Najednom se sjeti kralja mrava. Zapali dlaku koju mu je mrav dao, za tren oka pojavi se kolona mrava, koja je čekala zapovijed: " Ej mladiću, reci u koju si nevolju upao?" rekoše mravi. Čovjek im pokaza pomiješanu pšenicu, ječam i leću, te reče: " Kralj je rekao ukoliko ove namirnice do zore ne razdvojim, da će mi odrubiti glavu."Kralj mrava reče: " Ej mladiću, ti se odmori i ne brini se, mi ćemo taj posao obaviti." Ćelavi čovjek se nasloni kako bi malo odspavao, na jednom kralj mrava mu priđe i reče: " Ako nemaš drugih želja, mi te napuštamo." Čovjek ustade i vidje da je pšenica na jednoj hrpi, ječam na drugoj i lećana trećoj. Ni jedna zrnka nije bila pomiješana sa drugom hrpom. Čovjek se zahvali mravima i oni odoše. Nakon toga ode u dvorac i reče: " Kralju zdrav i živ bio! Ispunio sam treći uslov! Imate li još neku zapovijed?" Kralj vidje da je ćelavi čovjek ispunio i treći uvjet i da je namirnice raspodijelio na tri strane, reče: " Nije dopušteno da dajem više uslova. U znak zahvalnosti pripast će ti moja kćerka. Ej mladiću, samo znaj ovo, da je žuti div zaljubljen u moju kćerku." Ćelavi čovjek krenu na put sa kraljevom kćerkom. Na putu vidješe žutog diva, koji je bio obaviješten da je ćelavi čovjek oženio princezu, dolazio je na konju, uze ga za noge i baci ga u rupu. Čovjek je vidio da je rupa puna tijela i kostura. Brzo se sakri ispod tijela ljudi koji su bili pobacani u rupu. Div uze bodež i probode jedno od tijela koji su bili u rupi, misleći da je ubio ćelavog čovjeka, princezu uze i odvede u svoj dvor. Nakon nekoliko dana uz veliki trud, ćelavi čovjek izađe iz rupe.Toliko je dugo išao dok nije stigao do divovog dvorca. Vidio je djevojku kako gleda kroz prozor. Kada je ugledala ćelavog čovjeka, veoma se obradova i reče:" Ej mladiću! Pa zar nisi umro?" Čovjek reče:" Neka priča ostane za kasnije. Ja moram ići, sad će div doći, ako me vidi i mene i tebe će ubiti. Samo ga upitaj večeras odakle je uzeo konja sa tri noge." Ćelavi čovjek to reče i ode. Nakon kratkog vremena, div ode kod princeze. Djevojka ga upita:" O dive! Odakle si doveo ovog konja sa tri noge?" Div reče:" Što tebe to zanima ?" Djevojka reče:" Ili mi reci odakle si ga doveo ili ću samu sebe ubiti." Div reče:" Dobro me slušaj. Otišao sam na more i stavio na obalu pšenicu. Pšenica je postala zelena, i kada je konj došao da je pojede, bacio sam konop i uhvatio ga. Ali, majka tog konja ima šest nogu, i ne mogu tako lahko da je uhvatim.Ali ovaj konj sa tri noge brže trči od majke. Ali ako se njegova majka vrati, i ispusti glas, kogod bude u blizini konja sa tri noge, past će u rupu duboku sedamdeset metara." Sutradan kada je div otišao, ćelavi čovjek se vrati i upita princezu o konju. Djevojka sve što je čula, u detalje ispriča mladiću. Ćelavi čovjek je otišao kraj mora, osatvio pšenicu i čekao da pozeleni. Nakon nekoliko dana vidje da mu se probližava kobila sa šest nogu, i još šest konja sa tri noge.Konop baci i uhvati šestonog konja. Uzjahao je konja, otišao je do divovog dvora i uzeo djevojku. Žutog diva obavijestiše, i on krenu na put sa konjem od tri noge.Kada im se div približio, ćelavi čovjek okrenu šestonogu kobilu da vidi sina, ona pusti glas, tronogi konj zbaci diva, i on pade u rupu duboku sedamdeset metara. Ćelavi čovjek oslobodi šestonogu kobilu i ona se vrati svom tronogom sinu. Oni su se vratili na mjesto odakle su i došli. Ćelavi čovjek i princeza se vratiše u svoj grad, i započeše sretan život.
Back to top Go down
View user profile
Donaton
Admin


Broj komentara : 2898
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: Re: Iranske priče i legende   Thu Jul 03, 2014 1:52 pm

Matal je kratka priča sa zabavnim sadržajem, koja se u formi poezije i nekada proze prepričava djeci i omladini. Glavni likovi ovakvih priča su uglavnom životinje i prirodne pojave, a samo ponekad ljudi.

Priče i legende su najpoznatiji i najvažniji primjeri usmene književnosti. Istraživači smatraju da je usmena književnost najreprezentativniji primjer kulture u kojoj je ona nastala. Iran je tokom proteklih stoljeća bio stjecište i raskrsnica mnogih kultura i naroda, te kao takav ima bogatu književnost. Iranska usmena književnost, čiji je dio, nasreću, i zapisan, je veoma raznolika, pa u njoj postoje basne, pjesme, priče, mersije, epske priče itd.

Matal je kratka priča sa zabavnim sadržajem, koja se u formi poezije i nekada proze prepričava djeci i omladini. Glavni likovi ovakvih priča su uglavnom životinje i prirodne pojave, a samo ponekad ljudi.

Matali kao zabavne priče za djecu i omladinu imaju poučan-didaktički sadržaj. Dijete, slušajući matal, razvija intiman odnos sa svojom okolinom i od samog životnog početka se upoznaje sa domovinom i njenom tradicijom.

U knjizi „Historija iranske dječije književnosti“ o matalu i pjesmi matalu se kaže sljedeće:“Veoma rasprostranjena književna vrsta u kojoj se prepliću poezija i proza. Jedan dio današnje književnosti za djecu je nastavak matala. Općenito govoreći, jedan od načina prepoznavanja matala i legende jeste hiperbolisani element igre sa samom strukturom. Povezanost igre i književnosti je jedna od specifičnosti matala. Ta karakteristika kao i kratkoća i melodičnost su pokazatelj da je ova vrsta prvo bila namijenjena odraslima, a kasnije djeci kako bi se ona upoznala sa narodnim legendama.“

Jedna od posebnosti matal pjesme jeste dramatična atmosfera koja dozvoljava djetetu da se uživi u samu nje radnju. Dijete na taj način postaje sastavni dio imaginarnog svijeta. O ovoj temi ćete moći poslušati u našoj narednoj emisiji.

Dragi naši , poslušajte nastavak prošlonedjeljne priče u kojoj su korišteni nadnaravni elementi kao i životinje koje govore, što je jedna od karakteristika narodne književnosti.

Rekli smo da je lisica ukrala brašno od mlinara, te upala u zamku. Vidjevši da joj je život u pitanju, zatražila je od mlinara da je oslobodi a da će mu ona zauzvrat to nadokanditi. Lisica je pripremila plan prema kojem će mlinar, kojem je dala ime Tevezuli Big, kao trgovac ići u prošnju kraljeve kćeri. Prema planu, stari mlinarev tovar je bacila u vodu kako bi rekla kralju da je bogate darove namijenjene kralju odnijela voda. Kada je kralj čuo lisicinu priču naredio je posluzi da joj daju njegovu odjeću kako bi odnijela svome gospodaru. Lisica je tako uzela odjeću, odnijela mlinaru i rekla:“O Tevezuli Big, kada stigneš u dvor glasno se pozdravi i pođi prema pročelju te sjedni pored kralja. Ne gledaj na stranu! Znaš da kažu:“Bulji ko tele u šarena vrata!“Dakle mlinar je postao Tevezuli Big, obučen u kraljevu nošnju krenuo je prema dvorcu. A sada nakon kratkog osvrta, da vidimo šta se desilo:

Tevezuli Big sa lisicom je stigao do dvorca. Lisica nazva selam, ali je Tevezuli Big zaboravio njen savjet te je stao nasred dvorane i gledao tamo-onamo, gore-dolje. Baš kao da nikada nije vidio nešto slično. Kralj pogleda u lisicu i reče:“Ovaj tvoj gospodar bulji kao tele u šarena vrata, kao da nikada nije vidio nešto slično?!“ A lisica mu odgovori:“Vi ne razumijete jezik moga gospodara. Kralj je upita:“Šta to onda govori?“ Lisica reče:“Ništa. Moj gospodar gleda tamo-amo i govori jadan ja, šta mi se desilo. Pored sveg svog bogatstva moram nosati ove kraljevske zakrpe!“ Kralj se naljuti, ali to nije htio pokazati. Naredi da se za Tevezuli Biga sašije posebno odijelo i da ga smjeste u najbolje dijelove dvorca. Lisica ode do kralja i reče:“Hvala vam puno, ali mi nismo došli ovdje da bismo jeli i spavali. Bogatstvo moga gospodara je ostalo u pustinji. Treba da odemo i vidimo šta da radimo. Mi smo došli u prošnju tvoje kćerke. Sada, ako ćete dati njenu ruku, recite!“ Kralj ništa ne odgovori nego se zamisli. Lisica reče:“Tišina znači odobravanje. Hvala vam najljepša!“ Da ne dužimo, kraljeva kćerka se uda za Tevezuli Biga, a kralj im dade miraz 40 sluga, 40 sluškinja, 40 kamila, 40 konja natovarenih velikim bogatstvom. Mlinar koji je bio neraspoložen, reče lisici:“Nalet te ne bilo, gdje ću sa svim ovim stvarima, da ih nosim u stari mlin?!“ Lisica mu odgovori:“Ja idem reći da spreme sobe, a ti dođi na vrh one planine u dvorac gdje živi sedam slonova.“ To reče i ode prema onom dvorcu. Kada je stigla reče slonovima:“Vidite li onu prašinu?“ Oni rekoše da vide. E, pa vidite, reče lisica, te nastavi:“To je karavan kraljeve kćeri koja je oboljela od bolesti za koju nema lijeka osim slonove masti. Vi sada vidite hoćete li čekati da ona dođe i da vas sve pobije kako bi se izliječila. Žao mi vas je, bolje bi bilo da idete odavdje, jer kraljevi su vojnici veoma brzi!“ Slonovi odoše a lisica pripremi dvorac za Tevezuli Biga i kraljevu kćerku. Kada su stigli, svi su bili zadivljeni dvorcem. Lisica reče da kraljev dvorac nije ništa u poređenju sa dvorcem njenog gospodara. Tako oni počeše živjeti u dvorcu, a jednog dana lisica dođe do mlinara i reče mu:“O mlinaru, jesi li vidio dobro koje sam za tebe uradila? Samo da vidim kakvu ćeš mi dženazu pripremiti kada umrem?“ Mlinar reče:“ Daću da te naslikaju i tvoja će slika biti na pročelju kolone, a dženaza će ti biti veličanstvena i dostojanstvena.“ Jednog dana lisica se napravi da je mrtva. Mlinar dođe do nje, gurnu je, ali se ona ne pomjeri. Pogleda desno i lijevo, nije bilo nikoga, te pozva poslugu i reče im:“Uzmite ovu lisicu i bacite je!“ Lisica skoči i reče:“O nezahvalni mlinaru, vidi dokle sam te dovela, a ti mi ovako vraćaš. Sada idem da pozovem slonove!“Kada je to rekla, ču je kraljeva kći i poče plakati govoreći:“Jadna ja, udala sam se za mlinara, a da nisam ni znala!“Mlinar poče kukati moleći lisicu da mu oprosti i ona to uradi. Međutim kraljeva kći nije prestajala kukati. Lisica joj reče:“Šta je bilo drvosječina kćeri, što toliko galamiš!“ Kada ču ove riječi, ona ušuti. Prođe nekoliko dana a lisica ponovo pade i odglumi da je mrtva. Mlinar joj priđe, gurnu je nogom, a ona ništa. Malo jače je udari, a ona ništa. Tada pozva slugu i reče mu da odnese i zakopa lisicu kako ne bi neugodno misirao dvorac. Kada to lisica ču skoči i reče da mu više neće opraštati nego će odmah pozvati slonove. Koliko god da je mlinar molio lisicu, ona nije posustajala u svojoj namjeri. Išla je i pronašla slonove u jednoj dolini. Lisica im reče:“ Umišljeni čovjek od oblaka ne vidi zemlju. Rekla sam vam nešto zbog čega ste pobjegli iz svog dvorca. Mlinar je uzeo kraljevu kćerku i doselio u vaš dom. Slonovi rekoše:“Ova lisica je pravo lukava. Možda nas odvede i tamo nas ubiju. Bolje bi bilo da jedan od nas ode i zaveže lisicu za svoje stopalo, kako nas ne bi prevarila.“ Tako su i uradili. Mlinar je u dvorcu pričao sam sa sobom:“Došlo je do crvene linije, moram razmisliti. Sada kada lisica dođe sa slonovima nemam ni oružje ni vojnika. Možda, ako nešto kažem, izađe iz toga dobro.“ Kada se lisica približila, mlinar reče:“Ej, lisice bez pameti, rekao sam ti da dovedeš sedam slonova, a ti vodiš samo jednog. Ako ne dovedeš ostalih šest kožu ću ti oderati.“ Kada je ovo čuo slon poče bježati, stade na lisicu i razgnječi je. Kada slon dođe do svojih prijatelja reče im:“Lisica nas je htjela ubiti. Lisicin gospodar je tražio sedam slonova pa je dobro što nismo svi otišli, jer da smo otišli sve bi nas pobili. Tako je mlinar ostao živjeti sretno do kraja života.
Back to top Go down
View user profile
Donaton
Admin


Broj komentara : 2898
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: Re: Iranske priče i legende   Thu Jul 10, 2014 5:30 am


Jedna od glavnih karakteristika pjesme matal, jeste zainteresirati čitaoca te istog učiniti sretnim.


Pjesme matal su pune života, napra, rada, akcije, igre i mašte. Cilj matala je didaktičkog, poučnog karaktera. Možemo sa sigurnosti reći da sve što se podučili vaše dijete, u matalima se krije dodatna i skrivena poruka i pouka.

U prošlim emisijima smo rekli da se narodna književnost sastoji od različitih grana, spominjali smo pjesme pod nazivom matal. Matali su kratke pjesme sa zabavnim sadržajem koje su namjenjene djeci. Glavni likovi ovakvih priča su uglavnom životinje i prirodne pojave, a samo ponekad ljudi. Dijete, slušajući matal, razvija intiman odnos sa svojom okolinom i od samog životnog početka se upoznaje sa domovinom i njenom tradicijom. Matali kao zabavne priče za djecu i omladinu imaju poučan-didaktički sadržaj.

Jedna od najstarijih matal pjesama nosi naziv „ Trčali smo i trčali...“, koja ima dugu tradiciju na području Irana. Ova pjesma nas podučava kako treba da budemo milostivi. U pjesmi se spominju mnogi likovi koje djeca upoznaju. Iako se pojedine pjesme matali, ne podudaraju sa današnjim vremenom i načinom života ipak su zanimljive. Pjesma „Trčali smo i trčali“ ima različita predanja, možemo reći da u svakom dijelu Irana na drugačiji način se pripovijeda,a dok poruka ostaje ista, ali mi smo za vas odabrali teheransku verziju pjesme. Jedna od osobina matala jeste da nam pjesme dočaraju kao da smo mi zapravo likovi u njoj kao da mi učestvujemo u radnji.

Trčali smo i trčali,

Došli smo na vrh planine,

Jedan mi je dao hljeb,

Drugi mi je dao vodu,

Hljeb sam pojeo,

Vodu sam dao pustinji,

pustinja mi je dala travu,

travu sam dao kozi,

A koza mi je dala mlijeko,

Mlijeko sam dao prodavaču,

Prodavač mi je dao ribizlu,

Ribizlu sam dao ocu,

A on je za mene uputio dovu.

Na ovaj način dijete učestvuje u pjesmi, dodavanjem različitih stvari on zapravo postaje glavni junak pjesme. Jedna od glavnih karakteristika pjesme, je da dijete nije glavni narator. Protežu se različite priče koje nas tjeraju da saslušamo pjesmu do kraja. Matal poziva dijete da logičnim putem shvati bit pjesme, na taj način razumije i povezuje događaje u pjesmi. Matal pomaže djetetu da se upozna sa prirodom i životom oko sebe. Dakle u pjesmi „ Trčali smo i trčali“ dijete se upoznaje s kozom na primjer, koja mu je dala mlijeko.

Jedna od glavnih karakteristika pjesme matal, jeste zainteresirati čitaoca te istog učiniti sretnim. Pjesme matal su pune života, napora, rada, akcije, igre i mašte. Cilj matala je didaktičkog, poučnog karaktera. Možemo sa sigurnosti reći da sve što se podučiili vaše dijete, u matalima se krije dodatna i skrivena poruka i pouka. Ono što je bitno za matal jeste da ona stvara pozitivnu atmosferu za dijete. Matal pomaže djeci da se na indirektan način upoznaju sa okolinom koja ih okružuje. Također, jedna od karakteristika pjesme matal, jeste konstantno ponavljanje određenih stihova, znamo da je ponavljanje najbolji način da dijete nauči nešto novo.

Dragi naši prijatelji, za ovu sedmicu smo odabrali još jednu priču za vas. U kojoj se govori o očuvanju bogatstva kroz moć i snagu. Junaci ove priče su tri sina, dok je treći glavni junak.

Jednom nekada davno, živio je jedan čovjek koji je imao kozu. Otac reče svom najmlađem sinu da odvede kozu na ispašu. Tako sin, ode na livadu i ostade do večeri. Otac upita kozu: „ Jesi li se najela danas?“ Koza slaga i reče: „Ah, zar je moguće u pustinji naći travu? Tvoj sin me odveo u pustinju i otišao da se igra.“ Čovjek se naljuti, i prekori svog sina. Sin koji je bio nevin, u po noći pobježe od kuće. Slijedećg jutra otac dade kozu srednjen sinu. Srednji sin postupi kao prvi, odvede kozu na livadu da dobro jede, ali naveče sve se isto ponovi kao sa prvim sinom. I drugi sin pobježe od kuće. I s trećim sinom se isto desi, i on napusti kuću. Narednog jutra otac odvede kozu na ispašu, naveče je upita da li se najela. Ona reče: „ Ah, oprostite mi, ali tamo gdje ste me odveli, ništa nije bilo da jedem.“ Otac shvati da je koza lažljivica i da je bez razloga bio ljut na sinove. Na kraju otjera ovcu u pustinju za kaznu.

Kasnije je otac čuo da je najmlađi sin otišao kod nekog čobana da radi. Drugi sin je postao šegrt jednom kazandžiji, a treći se zaposlio kod kamenoresca.

Nakon nekoliko godina stariji sin je poželio da obiđe porodicu. Zatraži dozvolu od gazde da ga pusti da ode u grad. Gazda mu dade jedan mali mlin i reče: " Šta god poželiš da jedeš, samo okreni ovaj mlin, i ispunit će ti se želja."

Mladić uze mlin i krenu na put. Kada je stigao na pola puta, dođe do jednog mlina. Uze svoj mlin, okrenu ga i poželi hranu. Ispred njega se stvori ukusna hrana, i raznorazno voće.

Radnici mlina koji su učudu gledali šta je mladić uradio sa ručnim mlinom, htjeli su isti od njega ukrasti. Tokom noći su mu prišli i zamijenili ručni mlin sa nekim drugim. Kada se mladić ujutro probudio nastavio je put prema gradu. Kada je stigao kući reče ocu:" Ti mi samo pronađi djevojku za udaju, a ostalo će sve riješiti ovaj ručni mlin." Naposljetku pronašli su djevojku, naveče kada je mlada htjela da večera, mladić koliko god je okretao mlin, nikako da se pojavi ukusna hrana. Tako da ništa ne bi od vjenčanja i braka.

Drugi sin je također poželio da se vrati kući. Majstor mu dade jedan lonac, i reče: " Šta god poželiš da jedeš samo stavi kašiku u ovaj lonac, i želja će ti se ispuniti." Mladić krenu na put, i stiže do onog istog mlina gdje mu je ranije bio brat. Mladić je bio veoma ogladnio, te stavi u lonac kašiku i poželi ukusnu hranu. Radnici mlina su isto postupili kao i sa prvim bratom, te kada je pala noć zamijenili su lonac sa onim pravim. Mladić stiže kući, i zatraži od oca da mu pronađe djevojku, za udaju, no ista priča se ponovi.

Ali najmlađi sin za uspomenu od čobana dobi jedan štap. On upita čobana čemu služi taj štap. Čoban mu reče: " Kad god se nađeš u nekoj nevolji, svađi samo reci: Izađite napolje! I stotine štapova će se pojaviti da stanu u tvoju odbranu, i kada im narediš da se vrate ponovo će postati jedan štap." Tako je mladić išao i išao dok nije došao do ranije spomenutog mlina. Vidje kako radnici mlina koriste lonac i ručni mlin da proizvedu ukusnu hranu i tako je prodaju narodu. On upita radnika odakle im ručni mlin i lonac. Oni mu odgovoriše da se to njega ne tiče. Maldić reče štapu: " Izađite napolje!" I stotine štapova se sruči na radnike mlina. Na kraju oni bješe prisiljeni da kažu istinu. Iz onoga što su rekli radnici mlina mladić shvati da su te stvari pripadale njegovoj braći. Uze od njih lonac i ručni mlin i nastavi svoj put prema gradu. Povratkom mlađeg brata kući, život ostale dvojice braće se iznova promijenio, obojica su se oženili i živjeli sretno do kraja života.
Back to top Go down
View user profile
Donaton
Admin


Broj komentara : 2898
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: Re: Iranske priče i legende   Sun Sep 07, 2014 8:00 pm


U prethodnim emisijama smo govorili da je jedna od osnovnih karakteristika masala, izreka njihova sažetost i kratkoća. Oslanjanje na iskustvo, je još jedna od karakteristika spmenutih kratkih priča. Prema mišljenju književnih stručnjaka, masali posjeduju mudrost ljudskih iskustava, kojim se prožima jedna filozofska nit. Masali imaju za cilj da predstave iskustva ljudi i njihovo znanje. Jedan najobičniji događaj u ljudskom životu, jedno iskustvo može biti osnova mudrosti.
Masali biraju posebne riječi, riječi iz svakodnevnog ljudskog života, zapravo te riječi predstavljaju način čovjekovog života. S jedne strane, masali oživljavaju svakodnevne događaje, dok s druge strane na najjednostavniji način predstavljaju društvene, vjerske i moralne zakone. Kratke priče masal, imaju za cilj da pokažu ljudsko znanje i iskustva. Jedna od krakateristika masala, jeste da prikažu jednostavan život ljudi, protkan bogatim iskustvima.
Jedna od karakteristika masala je univerzalnost. Iako je tema masala možda sažeta, ipak metaforično se želi predstaviti srž same priče. Prema mišljenju mnogih knjižvenih stručnjaka masal, izreke ili poslovice, čine veoma bitnu komponentu usmene književnosti, pa čak imaju i najdublji značaj i smisao.
I današnja priča bit će povezana sa poslovicom koja glasi: " Gdje postoji dobro?Ondje gdje postoji dobro i čisto srce."
Jednom nekada davno živjela majka sa sinom koja je svaki dan provodila u velikom siromaštvu. Jednoga dana sin reče majci: " Ovdje nema nikavog posla. Hajde da idemo u neki drugi grad možda tamo nađem neki posao, možemo skupiti novac i ponovno da se ovdje vratimo." Majka koja nije imala drugog rješenja, posljednji dinar dala je za malo hljeba i vode. Reče sinu: " Idi s Božijom pomoći." Tako je sin putovao i putovao dok nije stigao do jednog bazara, tu je ugledao jednog starog derviša. Stari derviš povika: " Zar ne postoji niko ko bi za jedan dinar želio da čuje moje životno iskustvo?" Ali niko nije bio spreman da da jedan dinar i da posluša derviševu priču. Mladić sam u sebi reče: " Pa ja nemam mnogo, ali dat će meni Bog, ostaviću ovom starcu ovaj jedan dinar." Dade starcu novac i reče: " Sada mi ispričaj svoje životno iskustvo. Stari derviš poče da priča:" Niko nije zadovoljan mjestom gdje živi. Misli da mora otići na neko drugo mjesto da bi bio sretan. Ali, ja mislim gdje je srce dobro i čisto tu je sreća. Bitna je sreća i dobrota, a ne njeno mjesto." Mladić je nastavio svoj put dok nije stigao do jedne pustinje. Ugledao je mnogo ljudi koji su se okupili oko jednog izvora vode. Upitao ih je šta rade. Odgovoriše mu: " Naš karavan u nadi da će ovdje pronaći vodu, krenuo je ovim putem. Mi smo žedni, a i naše krave, konji i ovce. Nekoliko puta smo bacili kantu da zahvatimo vode, ali svaki put se vraćala prazna. Jednu osobu smo poslali u rupu da vidi ima li vode, ali ta osoba se nije vratila, ne znamo šta nam je činiti."
Mladić koji je napustio kuću kako bi pronašo posao, pomisli da mu je to dobra prilika da zaradi nešto novca, te da se priključi bogatim trgovcima u karavani. Okrenu se trgovcima i reče: " Hoćete li mi dozvoliti da ja siđem u rupu da vidim o čemu je riječ?" Trgovci koji nisu imali smjelosti da sami siđu u rupu, složiše se s mladićevim prijedlogom. Staviše mu pojas oko struka, i mladić polahko siđe u rupu. Mladić se polahko spuštao uz zid rupe, kako bi stigao do vode. Htio je da siđe u vodu, kad se najednom pojavi veliki crni div, koji mu reče: "Otkud ti ovdje, konj od straha ne bi se smio približiti ovoj rupi, čak smrt bježi od ove rupe." Mladić se uplaši i poselami sa divom. Div mu reče:" Selam donosi zdravlje. Zato što si tako fin, postaviću ti jedno pitanje. Ako odgovoriš tačno na pitanje dozvoliću ti da se vratiš zdrav i živ iz rupe, i da poneseš vode. Ako odgovoriš netačno na pitanje, zatvoriću tebe kao i tvog prethodnika, u tmine ove rupe." Mladić sam u sebi pomisli:" Nisi imao hljeba ni vode, zašto se odluči da siđeš u ovu rupu? Ali bilo pa prošlo, moram se uzdati u Boga, da vidim šta ovaj crni div ima na umu." Okrenu se divu i reče mu da pristaje. Div ga upita:" Gdje je izvor dobrote?" Mladić pomisli u sebi:" Pa zna se, na zemlji, u vrtu se nalazi dobrota." Ali kasnije, shvati da će to povrijediti diva koji živi u velikoj tmini i rupi, pa se sjeti riječi starog derviša s bazara. Okrenu se divu i reče:" Pa zna se gdje je izvor dobrote i sreće, ondje gdje je srce dobro. Onaj ko ima dobro srce, gdje god da se nalazi pronaći će spokoj i sreću." Div se obradova i reče:" Vidi se da si ti iskusan i razuman mladić. Onaj koji je prije tebe došao rekao mi je da se reća nalazi na zemlji u vrtovima prostranim. Dok ja sjedim ovdje u ovoj tamnoj rupi. Hajde uzmi svoje kante i napuni ih vodom. Daću ti i tri nara. Ali nemoj nikome o tome pričati dok ne stigneš kući."
Mladić se zahvali divu, kante napuni vodom i krenu iz rupe. Kasnije trgovcima ispriča priču o divu, ali nije spominjao narove koje mu je dao. Trgovci mu se zahvališe. Mladić se zajedno sa karavanoim vrati u svoj grad. Kada su stigli do grada, trgovcimu pokloniše jednu kravu i ovcu, te mu rekoše:" Mi ćemo se nakratko zadržati u tvom gradu, kada krenemo na put, ako želiš pozvaćemo te, da radiš za nas. Kada je pao mrak, majka i sin večeraše, majka od umora brzo leže i zaspa. Sin polahko uze jedan nar i raskriži ga. Narova zrna su blistala od nekog čudnog sjaja. Mladić shvati da narova zrna sijaju poput dragulja noću. Mnogo se obradova. Nije otišao na put sa karavanom. Nekoliko dragulja odnio je na bazar i prodao ih. S novcem kupi sebi prodavnicu, i tako poče poslovati. Od tada ko god kaže da nije zadovoljan mjestom gdje živi, a sretan je, kaže mu se:" Gdje je dobrota? Ondje gdje je dobro srce."







Back to top Go down
View user profile
Sponsored content




PostSubject: Re: Iranske priče i legende   Today at 11:24 pm

Back to top Go down
 
Iranske priče i legende
View previous topic View next topic Back to top 
Page 1 of 1
 Similar topics
-
» Interview with Nick Hall
» 18x8.5 +40 Privat Legende WTT or FS

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
๑۩۞۩๑ BOSNIAN MAGIC ๑۩۞۩๑ :: ۞ V I J E S T I - N E W S ۞-
Jump to: