๑۩۞۩๑ BOSNIAN MAGIC ๑۩۞۩๑

WELCOME TO BOSNIAN FORUM DEDICATED MAGIC AND FORTUNE TELLING – REGARDS FOR READERS FROM IRAN, SYRIA, EGYPT, IRAQ, FRANCE, GREECE, PALESTINE, SWEDEN, NORWAY, LIBANON, CHINA, BULGARIA, ROMANIA, INDIA, PAKISTAN, USA, AUSTRALIA, UKRAINE, VENEZUELA...
 
HomeFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in
Latest topics
» Otkrivena lista međunarodnih sponzora DAIŠ-a
Thu Dec 01, 2016 3:16 pm by Donaton

» Šehadet osmog šiitskog imama
Tue Nov 29, 2016 6:48 pm by Donaton

» Bošnjačke basme i bajalice
Tue Nov 29, 2016 6:32 pm by Donaton

» Fear and evil eyes in Bosnian folk medicine
Tue Nov 29, 2016 4:40 pm by Donaton

» Mitologija Bosne i Hercegovine
Mon Nov 28, 2016 2:59 pm by Donaton

» Za liječenje grla
Mon Nov 28, 2016 9:35 am by Emina

» Proročanstvo bosanskih predaka
Mon Nov 28, 2016 9:14 am by Donaton

» Preseljenje na Ahiret plemenitog Poslanika s.a.v.s. i šehadet imama Hasana, mir Božiji njemu
Sun Nov 27, 2016 6:14 pm by Donaton

» Balkanski Bogumili
Sat Nov 26, 2016 6:28 pm by Jasim

December 2016
MonTueWedThuFriSatSun
   1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031 
CalendarCalendar
Statistics
We have 477 registered users
The newest registered user is royanson

Our users have posted a total of 19500 messages in 1699 subjects
Most active topics
Bošnjačke basme i bajalice
Kako otkriti da li ste žrtva crne magije?
Bogumilstvo i Bošnjaci
Mitologija Bosne i Hercegovine
Bosnian mythology
Pohvala od forumaša
Stare slike, razglednice i poštanske markice iz Bosne i Hercegovine
Najdraži postovi i teme
Vaša pitanja?
Zanimljivi linkovi i web stranice
Top posting users this week
Donaton
 
Melina
 
mnm
 
Emina
 
Amira
 
Riyana
 
Siana
 
Sibila
 
Sihirbaz
 
habanera
 
Keywords
karte pecat dzin sihir krug tilsum kalendar magic dove gatanje ljubavna spells Jinn falanje lenormand venerin crnom black Spell ljubav ljubavne ciganske talisman skidanje Novac svijecama

Share | 
 

 Visoko je metropola balkanskih germanizama! - prof. dr. Ibrahim Pašić, "Mile i Moštre - ilirsko-gotski korijeni bosanske vladarske dinastije, stećka i Crkve Bosanske"

View previous topic View next topic Go down 
AuthorMessage
Donaton
Admin


Broj komentara : 2898
Join date : 2013-02-15
Mjesto : هللا ءاش ام

PostSubject: Visoko je metropola balkanskih germanizama! - prof. dr. Ibrahim Pašić, "Mile i Moštre - ilirsko-gotski korijeni bosanske vladarske dinastije, stećka i Crkve Bosanske"   Thu Jul 16, 2015 4:55 pm



Veliki je broj visočkih gotizama, tako da u njihovom generalnom osporavanju, odnosno osporavanju njihove velike brojnosti, površna i vjersko-politički motivirana nauka izgleda nema. Kao i kod glasinačkih naziva predslavenskoga porijekla, neke od gotizama moguće je dovesti u sumnju, iz razloga što su u njihovom onomastičkom liku moguće različite etimologije, ali da se oni generalno ospore – u tome panslavisti zasigurno ne mogu imati uspjeha. Od posebnog značaja je što se gotizmi utemeljuju i razumijevaju i na arheološki način, brojnim arheološkim nalazima gotske provenijencije pronađenim na visočkom tlu, o čemu je već bilo riječi. S obzirom da se svi do sada poznati gotizmi na jugozapadnom Balkanu, mogu nabrojati na prste, znatan broj visočkih gotizama pokazuje da je današnje Visoko, zajedno sa okolinom, jedan od najsnažnijih gotskih povijesnih centara na Balkanu. Visoko je metropola balkanskih germanizama!

Visočki toponim Runa (Rune): Donje Rune su danas nepoznat toponim koji je popisan u nahiji Visoko 1485. I 1540. godine. U istoj nahiji 1516. godine, isti toponim popisan je kao „Donja Runa“ i 1528.-1530. godine kao „Runa“. Radi se o nazivu gotskog porijekla nastalom od got. „runa“, što je dalo got. antroponim „Runilo“. Prema tome Runa bi bila feminimum od Runilo, što potvrđuju H. Reichert i M. Schönfeldt. U prilog etimologije gotskoga porijekla čini se da ide gotsko značenje riječi „tajanstvenik“, „zatvor(enik)“. Naime, u neposrednoj blizini brda Runca, u selu Poriječani kod Visokog, nalazi se Sveta Gora ili „Svetigora“, što naziv „Runa“ dovodi u vezu sa svetim tajnama Svete Gore, na kojoj se po tradiciji, nalazila crkva, odnosno s crkvenim isposnicima. Ako se radi o nazivu gotskog porijekla, on je sačuvan posredništvom autohtonog seoskog stanovništva, koji je vremenom slavenizirano.

Visočki toponim Ostrlja: Ostrlja je selo u nekadašnjoj visočkoj nahiji. Naziv sela prvi put se spominje u osmanskom defteru iz 1468. godine, kao pusta mezra pod imenom Ostrlji. Naziv Ostrlja, u potpunosti se izvodi iz germanske antroponimske baze Austr-, sadržane u starogermanskim imenima Austr, Austrapi, Austrechild, Austri, Austriahen, Austrigyshel, Austrin, Austrovalg, Austro, itd. S obzirom na to da je antroponimska baza Austr- poznata iz ženskog gotskog imena Austragusa, posebno zbog činjenice da je naziv Ostrlja ženskog roda, onomastičko razmatranje - isključivo zasnovano na glasovnim zakonitostima bosanskog jezika, i bez drugih izvora koji bi išli u prilog tom čisto lingvističkom povezivanju - ukazuje na žensku osobu čije ime sadržava Austr-. No, toponim se može dovesti u vezu i sa imenom posve izvjesne vladarske ličnosti muškog roda koja je potvrđena u Ljetopisu popa Dukljanina. U prva tri poglavlja Ljetopisa popa Dukljanina, obuhvaćena nazivom Libellus Gothorum (Knjižica o Gotima), govori se o vladaru Svevladu I i o njegovim sinovima koji se zovu Brus, Totila i Ostroilo, te o Ostroilovom sinu Svevladu II. J. Rus, koji je razmatrao Libellus Gothorum, smatrao je da je prikaz navedenih vladara, u tom dijelu ljetopisa, preuzet iz nekog spisa iz vremena seobe Gota, na osnovu čega je Svevlada II poistovjetio sa vladarom istočnogotske države Teoderikom Velikim (475-526), što prihvata i Muhamed Hadžijhahić.

Ako bi se za naziv Ostrlja, pokušao pretpostaviti onomastički lik koji bi mogao pouzdano dati taj naziv, sve da i nije nigdje potvrđen i da ga je nužno rekonstruirati, nema nikakve sumnje da bi to bio lik * Autroila > Ostroilo. Pošto se iz Libellus Gothorum vidi da se radi o imenu gotskog porijekla, zasigurno je da je to ime izvedeno iz gotskog Austro-. Na antroponimsku bazu Austro-, došao je čest gotski sufiks -ila. U periodu slavenizacije visočkog kraja, dočetno -a iz "Austroila" - koje je u gotskim imenima uobičajno kao finalno -a, i koje tvori lična imena muškog roda - došlo je u kontaminaciju sa slavenskim dečetnim feminiziranim -a, koje se u morfološkom smislu bitno razlikuje od gotskog -a, iz razloga što tvori slavenske antroponima ženskog roda. Iz tih razloga, dočetno -a u *Ostroila primijenjeno je u -o (Ostroilo).

Kako pokazuje Ljetopis popa Dukljanina u njegovoj II glavi, "u priči o Ostroilu daju se samo naslutiti epski momenti: pošto je zauzeo cijelu Dalmaciju, sadržao se u Pravelitani sa malo vojske, jer je poslao svog sina Svevlada da zauzme krajeve preko brda. Car iz Konstantinovog grada skupi vojsku i pošalje je na njega jer je saznao da se on nalazi samo sa malo vojske, ali ovaj 'čovjek hrabra duha, spremi se za boj. Pošto je bio zametnut, Ostroilo pade i bude ubijen, a oni koji su za njim bili nagnu u bjegstvo '". Priča o Ostroilu na svoj način otkriva značajnog gotskog epskog junaka, za kojeg se ne može dokazati neka konkretna veza sa visočkom Ostrljom, ali koja se ne može u potpunosti ni odbaciti, posebno iz razloga što je povezivanje * Austroila > * Ostroila > * Ostroilo > * Ostrlja lingvistički neosporno. Ostrlja je naselje Ostroila.

U osmanskom popisu iz 1604. godine, na prostoru Visočke nahije, popisano je selo Ostrovila?, u blizini sela Bilasica? i Radonići. S obzirom na to da se radi o neobičnom nazivu, iza tog naziva A. Handžić upisao je upitnik i time iskazao dilemu da li se zapisani lik uistinu tako zove. Međutim, u kontekstu navoda o operozovanim prihodima sela, još jednom je pročitao Ostrovila. Pošto se konsonant v najčešće umeće ispred samoglasnika, on je u Ostrovila epeneza. Da se zasigurno radi o epenezi, i da je riječ o naselju Ostroila, odnosno Ostrlji, pokazuju navodi iz istog deftera, u kojima se kaže da se Ostrovila nalazi u blizini Radon(j)ića (što je također naziv gotskoga porijekla). To neosporno znači da se radi o naselju etničkih Gota čiji rodonačelnik, u bosanskoj jezičkoj prilagodbi, nosi ime Ostroilo. Naime, iz nepoznavanja gotske etimologije naziva, pučka etimologija je, putem epenetskog v, u naziv involvira gotsku vilu: Ostrovila. Iz kojih razloga su Goti izabrali baš visočku Ostrlju za svoje naselje? Nema nikakve sumnje da je uzrok tom naseljavanju rudno bogatstvo. Kraj obiluje željeznom rudom. Toponimi tipa Kraljevo guvno, koje se nalazi iza sela Ostrlje, sadržavaju ostatke starih rudokopa i tretiraju se nazivima u vezi sa rudarstvom. Na visočkoj seoskoj kosi Ragodost (ime gotskog porijekla), i na površini zemlje, nalaze se primjerci željezne rude koja je identična vareškoj željeznoj rudi. Kao što je poznato, u provinciju Dalmaciju ostrogotski kralj Teoderik donjeo je naređenje "da se po unutrašnjosti (Bosni) traži gvozdena ruda." U jednom pismu iz 508. godine što ga je ostrogotski car Teoderik pisao svom upravitelju u Dalmaciji, Osuini ili Osunu, preporučava Teoderik istomu Osuinu nekoga Simeona, za kojega veli: "Simeonem itaque virum olaris simum, cuius fides olim nobis est cognita, vel devotio comprobata, ad ordinationem siliquatici, nec non ferrariarum ad provinciam Dalmatiam nostra ordinatione direximus."

Visočki toponimi Male i Velike Gudenovače: Visočki toponimi Gudenovače (Male i Velike) odnosi se na njive, koje se nalaze na „pod Očevljem“. Naziv nije moguće protumačiti uz pomoć južnoslavenskih jezičkih sredstava. Naziv Gudenovače u potpunosti se izvodi iz složenog ostrogotskog imena „Gudi-nandus“. Pritom, s morfemom –(o)vače toponim je poimeničen. Očito, njive su pripadale Ostrogotu čije ime je bilo Gudi-nand-us.

Visočki toponim Moštre: U toku etnoloških istraživanja Moštra, M. Filipović je zabliježio: „U selu se priča da je u ovom kraju 'najprije bio Grk, pa je bio Nijemac i onda Turčin'“. Navedeno tradicijsko predanje ima veliki značaj, ne samo za Moštre, već i za Mile u Arnautovićima, koje je zajedno s Moštrem ulazilo u naselje „Bosna“. U Moštru, arheologija i seoska toponimija na izuzetno upečatljiv način potvrđuju prisustvo Germana (Gota), odnosno arijansko porijeklo bosanseke narodne crkve, čije se jedno od najvažnijig sjedišta nalazilo u Moštru. Za hronologiju bosanske narodne vjere i Crkve bosanske naziv „Moštre“ ima prvorazredan značaj. Glasovnu promjenu „magister“ > „moistorъ I. Popović smatra starijom glasovnom promjenom od promjene „magister“ > ъ, koja se, kako navodi P. Skok, dogodila u bizantsko doba. To znači da je naziv „Moštre“ još stariji i da se s velikom vjerovatnoćom može datirati u period najstarijih ilirsko-gotsko-slavenskih dodira na visočkom tlu. Na veliku starinu, na svoj način ukazuje i promjena kratkog „a“ u „o“, a posebno zadnjeg sloga „–er“ u „–ra“ (magister > Moištra).

U crkvenoj povijesti riječi učitelj (vjere) je gotsko-arijanska posebnost. Njome se označavaju osobe koje vrše vjersku poduku i uvode u vjeru, od Isusa, pa naniže. U gotskom komentaru Jovanovog jevanđelja poznatom pod nazivom „Skeireins“, Nikodim je, prije svega, prvo čuo za „učitelja“, a potom za Isusa. Učitelj pravednosti (gotski: laisareis uns wairþai þizos du guda garaihteinss) najveća je gotska atribucija koja se redovno dodjeljuje Isusu, a prvi „učitelj“ poslje Isusa je Vulfila, prevodilac biblije s grčkog na gotski jezik. U Moštrama kraj Visokog je svojevremenom boravila neka vrlo značajna ličnost. Iz historije Tome Arhiđakona, u kojoj se spominje „nekakav stranac svećenik po imenu „Ulfus“ i njegov biskup Cedded (Ceded), o čemu je već bilo riječi, čita se da je Ulfus odnosno Vulfila bio (loš) „učitelj“ (magistro nequitie) Ceddedov. U pozadini Arhiđakonovih informacija je neka vrlo stara predaja o Vulfili i njegovom biskupu Cededu, koja je bila poznata i u Dalmaciji. S obzirom na to da je „Ulfus“ hipokoristik od „Ulfila“, što je ustvari Vulfila, Arhiđakonova informacija o Ulfusu, odnosi se na najveću crkvenu ličnost gotske povijesti i gotskog nejvaćeg „učitelja“. Najvjerovatnije, u Moštrama je boravio prvi i najveći gotski učitelj, „magister“ Vulfila (Ulfo), a po njegovom zvanju magistra, Moštre su dobile svoje ime. Prema Veronezeu i Mavru Orbiniju, prvi „patareni“ u Bosnu i u Bugarsku (Nikopolje) stigli su istovremeno. Pošto je posve izvjesno da Vulfilini Goti iza 348. godine dolaze u oblast Nikopolja, Vulfila kao arijanski misionarski episkop, zasigurno je obilazio svoju eparhiju, kojoj je također pripadala i današnja Bosna. Naime, ako je arijanaca bilo u Bosni, a jeste, Vulfila je, kao crkveni i svjetovni poglavar Gota (Goti minores), morao dolaziti u Bosnu.

Starješina narodne bosanske crkve zvao se „did“, „dedo“ „djed“, i on je, po logici stvari i kao nasljednik prvog magistra, također postojao „učitelj“ (magister) vjere. Moštre su općebosansko središte i boravište bosanskih magistara ili „učitelja“ bosanske vjere, od prvog i najvećeg, koji je najvjerovatnije bio Vulfila, pa do posljednjeg „dida“ Crkve bosanske. S tim u vezi stoji izjava Jakova Becha iz 1388. godine, u kojoj on kaže da je išao da „nauku poptpuno i savršeno nauči od učitelja (a magistris) koji tamo stanuju, u mjestu koje se zove Bosna.“ Pritom, činjenicu da su Goti, u odnosu na starosjedioce Iliro-Romane, u Bosni zasigurno bili u manjini, premda su i Iliro-Romani vremenom prihvatili arijanstvo, na svoj način potvrđuje latinski termin „magister“. Da su Goti bili srednjobosansko većinsko stanovništvo i da je njihov jezik imao više govornika, umjesto „magister“ prevagu bi imala gotska riječ za učitelja „laisari“.

No, da se ukratko opet vratimo na izvještaj o Ulfusu od Tome Arhiđakona u djelu „Historia Salonitarum“; vidi se da je Arhiđakonov „Ulfo“ „stranac i svečenik“ („Quidam secredos aduena, Ulfus nomine...“), što dogovara Vulfili. Mjesto događanja Arhiđakon definira kao „dijelove Hrvatske“. Iz navoda u kojima se spominju napadi na „granice Hrvatske“, pak, moguće je zaključiti da se radi o hrvatskim istočnim granicama, odnosno Bosni. Od posebnog značaja su navodi u kojima „Ulfo“ kaže: „vama po slobodnoj volji dajem mogućnost, da iz svog naroda i po vašem običaju pontifexa (biskupa) izaberete.“ To znači da se radi o nekoj vrsti tradicionalnog izbora crkvenog vjerskog starješine koji je i prije toga biran po narodnom običaju, i kojeg nije postavljao papa, iz čega se vidi da se ne radi o katoličkoj crkvi. Biskupa Ceddeda izabrali su Goti za svog biskupa, što znači da je riječ o arijanskom biskupu u arijanskoj crkvi. Cededu (Cedded) odgovara djed Crkve bosanske. Navodi u kojima se kaže da je pobjegao iz svog sjedišta “što ga je s autoritetom nejvećeg apostola koristio“ u potpunosti odgovara „didu“, koji je u Crkvi bosanskoj smatran apostolom i nasljednikom Sv. Petra. „Loš učitelj Cededov“ je „Ulfo“, a njegovo učiteljsko zvanje, na latinskom „magister“, odgovara zvanju magistra iz bilinopoljske izjave 1203. godine o ćemu je već bilo riječi. Ono što je od posebne važnosti, papa u ovom izvoru govori o arijancima, odnosno o arijevim pristašama (sed propter Arianos inuentores litterature huiusmondi).

Visočki toponim Caperiš: Pretpostavku o crkvi sv. Kuzme i Damjana u Arnautovićima kod Visokog, Đ. Basler i P. Anđelić izveli su na osnovu činjenice da su se crkve tih svetih liječnika podizale uz ljekovite izvore, a da je u Milama bio izvor zdrave vode, potvrđuje iskaz Pavla iz Rovinja, koji 1640. godine u Milama "zatiče visočku djecu kako dolaze po vodu". Izvoru žive vode u Arnautovićima pripisivala su se ljekovita svojstva. O kojim se ljekovitim svojstvima radi, otkriva naziv seoskog hidronima u Arnautovićima, koji se zove Caperiš.

Caperiš je hidronimski naziv koji se ne može objasniti uz pomoć južnoslavenskih jezičkih sredstava. Koliko je sada poznato, riječ je o jedinstvenom nazivu na tlu Bosne i Hercegovine. Etimologija naziva u vezi je s latinskom posuđenicom iz gotskog caeparia, što je neka vrsta bolesti spolnih organa. Gotska riječ *kappon dala je staroitalsko "cappare", špansko-portugalsko "capar" i srednjonjemačko-nizozemsko "kappen". Prema tome, gotsko "kappon" na srednjobosanskom tlu moglo je dati i vulgarnolatinskim (balkanskolatinsko) "cappare". Izvođenje * kappon > caeparia > Caperiš, posve je izvjesno. Na r osnove, kako pokazuje P. Šimunović, dodaju se mnogi tvorbeni sufiksi, "naročito oni sa sufiksom -š." Da je lingvističko izvođenje caeparia > Caperiš neosporno, potvrđuje se etnološkim metodom. U Arnautovićima, svi stariji mještani znaju za ljekovitu vodu, koja se nalazi oko 300 metara izvora Caperiš. Izvor se zove Slatina. Radi se o manjem blatnom izvoru, čija voda na površinu izvija neznatno, a zajedno sa zemljom iz koje izvira stvara ljekovito blato, oko kojeg se nalazila trava "šaša". Žene koje su bolovale od "ženskih bolesti" dolazile su na taj izvor, sjedale u blato i stavljale ga po tijelu. Uglavnom, to su bile muslimanke, Bošnjakinje. Tradicija, o kojoj još uvjek svjedoče stariji Visočani, kaže da su u blatni izvor sjedale u dimijama, po kojim su nanosile blato. Ova "narodna banja" u ljetnim mjesecima bila je redovita posvjećena, ne samo ženama iz Arnautovića, već i iz samog Visokog.

Visočki toponim Svibe: Etimologija naziva Svibe u vezi je s visočkim narodnim predanjem koje kaže da je u Moštru, poslje Grka, „bio Nijemac“. Naziv Svibe, pouzdano se izvodi iz germanskog etnika „Sweben“ (Quaden). Akcenat u Svebi, je na samoglasniku "e" „Suebi“ što besprijekorno daje Svibe u kojem dočetno "e" tvori množinu, kao u Švabe odnosno „Nijemci“. Pod imenom Svibe na visočkom tlu nužno je podrazumijevati Germane. Arheološko-etnološki lokalitet i toponim Svibe, jedinstven na bosanskohercegovačkom tlu, prvorazredan je historijski izvor, ne samo za bosansku narodnu crkvu, već i za najstarija slavenska doseljavanja na srednjobosansko tlo. S velikom vjerovatnoćom nastao od germanskog etnika Sweben (Quaden), slavenska je prilagodba germanske riječi nastala u jeziku onih Slavena koji su pod tim imenom poznavali taj istočnogermanski narod. A poznavali su ga oni Slaveni koji su živjeli u susjedstvu sa Svebima, na tlu Moravske, koju su istovremeno naseljavali Slaveni i Swebi (Quadi). Etnik Svebi u srednjoj Bosni vjerovatno nije bio poznat prije slavenskih doseljavanja, i sa sobom su ga iz oblasti Moravske, u visočki kraj, najvjerovatnije, donjeli slavenski doseljenici. Naime, doseljavanjem u visočki kraj, Slaveni iz Moravske u visočkom kraju i u Moštrama, zatekli su među mnogim i gotsko germansko stanovništvo, koje je govorilo germanskim jezikom, kao i njihovi nekadašnji germanski susjedi Svebi, što je bio razlog da svoje nove susjede zatečene u Moštru nazovu istim imenom kojim su prethodnom nazivali svoje germanske moravske susjede: Svebe. Visočki toponim Svibe i etnonim Svibničanin, s velikom vjerovatnoćom imenovani su po Germanima. Da su germanske etimologije posve izvjesne indirektno potvrđuje znatan broj imena gotskog porijekla koja su uklesana na bosanske stećke. Među tim imenima je i etnik „Svibničanin“.
Pored toponima Svibe, na moravske Slavene u Visokom također ukazuje hidronim „Morava“ i „Dragača“, potok u Vlahinji i Podgori. Visočki naziv Svibe, imenovan od strane doseljenih moravskih Slavena, kao i njegova moravska pararela „Morava“ i „Dragača“, pokazuju da najstarija slavenska srednjobosanska povijest nije ni srpska ni hrvatska. Prvi Slaveni na srednjobosanskom tlu su moravski Slaveni, što od ranije tvrdi i Muhamed Hadžijahić.

Vareški toponim Daštansko: Jedan od srednjobosanskih naziva koji je također germanskoga porijekla je naziv za selo Daštansko, popisano u prvom osmanskom popisu Sandžaka i Bosne iz 1468/69. godine. U selu je jedan od vareških rudnih željeza. M. Ramović ovaj seoski naziv dovodi u vezu s njemačkim „Dashsteins“. Naziv otvara pitanje: da li se radi o nazivu gotskog, ili mlađeg, saskog porijekla. Pošto su se srednjovjekovni njemački rudari Sasi u srednjovjekovnoj Bosni zanimali prvenstveno za plemenite metale, a Daštansko je rudnik željeza. Naziv „Daštansko“ moguće je obrazložiti uz pomoć njemačkoga priloga da „da dort“, koji je u izvorima potvrđen u 8. stoljeću, i gotske riječi stain-s. To znači da je naziv imenovan po rudonosnom kamenu željezne rude. Također, seoski izvor u Daštanskom, zove se Jaglenac (< ostrogot. Igila?) i njegov naziv nije moguće objasniti južnoslavenskim jezičkim sredstvima.

Visočki toponim Ragodost: Ragodost je veća pošumljena planinska kosa Ostrlje kraj Visokog, na istočnoj strani sela. Naziv je složen: Ragod-ost. Baza Ragod- nalazi se u ostrogotskom antroponimu „Ragadaiso“ ili „Ragadais“, što je jedna od varijanti ostrogotskog antroponima „Radagais“. Također, u germanskom antroponimu onomastikonu poznato je muško ime „Ragadeo“. Sufiks –ost tipičan je gotski sufiks koji dolazi na „a“ osnove, što odgovara osnovi u „Ragodost“. Karakterističan je za brojna ženska imena bosanskog srednjovjekovnog roblja koje se prodavalo u Dubrovniku. U odnosu na etimologiju imenske baze gotskoga porijekla, naglasak na prvom slogu koji je gotska pravilnost, gotskog sufiksa –ost, Ragodost se pouzdano definira neospornim nazivom gotskog porijekla. Indirektno, otklanja nedoumice oko porijekla matičnog naziva „Ostrlja“ i snažna je potpora njegovom gotskom porijeklu.

Visočki toponim Klisa: Jedna prirodna i djelimično vještački oblikovana terasa na obronku Visočice, u Visokom, zove se Klisa. Na ovaj lokalitet P. Anđelić, bez ikakve ozbiljne argumentacije, locira franjevačku crkvu i kuću. Da nije riječ o franjevačkom samostanu u Klisi, pokazuju osmanski izvori koji se odnose na zatečene samostane na bosanskohercegovačkom tlu. Po tom pitanju, osmanski popisivači, poslije osmanskog osvajanja Bosne, precizno bilježe zatečeno stanje. U sumarnom popisu bosanskog sandžaka iz 1468. godine u Visokom je popisan samo jedan samostan, u kojem su tada boravile samo dvije osobe. Sve da je na Klisi u vrijeme osmanskog osvajanja Bosne 1463. godine zasigurno postojao i drugi franjevački samostan u Visokom, i da je bio porušen i opustio - što je malo vjerovatno u odnosu na vjersku zaštitu koju je bosanskim franjevcima čuvenom fojničkom ahdnamom pružio osvajač Bosne sultan Mehmed II El-fatih - Osmanlije bi popisale njegove zemljoposjede (vrtove) na isti način kao što su popisale i desetine drugih napuštenih bosanskohercegovačkih zemljoposjeda. Sa rušenjem samostana na Klisi - što se može samo pretpostavljati i što je malo vjerovatno - franjevački zemljoposjedi samo su mogli promijeniti vlasnika, i oni bi kao takvi zasigurno bili popisani. Na kraju, protiv franjevačkog samostana (crkve) u Klisi su i lingvistički razlozi.

U vezi sa porijeklom riječi klisa, P. Anđelić piše: "Sama riječ Klisa po etimologiji je grčkog porijekla, sa kršćanstvom je preuzeta i u latinski jezik (ecclesia), ali je u bosansku toponomastiku došla posredstvom Turaka, koji su je primili od Grka. Tako su, bar, što se tiče toponomastike, klisama nazvane one kršćanske crkve koje su, bar neko vrijeme, funkcionirale i u vrijeme turske uprave. Primjerice, Klisa se i danas zovu mjesta gdje su bile franjevačke crkve i samostani u Srebrenici, Zvorniku, Vranduku, Bakićima kod Olova i dr." Ovi navodi P. Anđelića nemaju znanstvenog osnova i ispisani su bez bilo kakve argumentacije, pozivanja na historijske izvore, literaturu i sl. P. Skok u svom Etimologijskom riječniku elaborira termin klisa, za koji kaže da je "panromanski grecizam". Prema tome, ako se radi o panromanskom grecizmu, riječ klisa u opću romansku i bosansku toponimiju nije došla posredstvom Turaka, što sasvim neutemeljeno tvrdi P. Anđelić. Posebno se ne mogu prihvatiti Anđelićevi navodi u kojima on kaže da su tim imenom "nazivane one kršćanske crkve koje su, bar neko vrijeme, funkcionirale i u vrijeme turske uprave", iz razloga što je iz osmanskih popisa posve vidljivo da visočka Klisa 1468. godine zasigurno nije "funkcionirala", kao ni Klisa u Bakićima kod Olova, Klisa u Vranduku i istoimena Klisa u Srebrenici.

Arheološki ostatci zidova crkve, visoki preko jednog metra, ne slijede orijentaciju katoličkih crkava: crkva je precizno okrenuta u pravcu sjeverozapad-jugoistok, što je arijansko-gotska orijentacija sagrađivanja. Prema tome, olovska i visočka Klisa najvjerovatnije je arijansko-gotska crkva, kao i sve druge Klise, koje imaju istovjetan naglasak, i ta riječ u bosanski jezik, došla je gotskim posredništvom.

Anđelićeve neargumentirane tvrdnje o franjevačkim crkvama u Podvisokom, Bakićima, Vranduku, Srebrenici i Zvorniku na nivou su falsifikata. Komplementarne su njegovim arnatuovićkim falsifikatima i otkrivaju očitu i neospornu tendenciju sračunatu s ciljem da se bosansko srednjovijekovlje što više franciskanizira i katolicizira, sve s ciljem da bi se "dokazivalo" da je srednjovjekovna Bosna, prije svega katolička zemlja. Također, falsifikati su u potpunom skladu sa Paškvalinovim Kršćanstvom kasne antike, u kojem se u potpunosti ignoriraju bosanske dvojne arijansko-rimske bazilike. No, vratimo se riječi klisa, koju ni P. Skok nije elaborirao na zadovoljavajući način.

Vulfilin prijevod biblije, sa grčkog na gotski jezik, otkriva brojne grčke crkvene riječi koje su Goti preuzeli iz grčke crkvene nomenklature. Jedna od njih je i ἒκκλησἰα "skupština", što je u gotskom jeziku dalo aikklesjo. Gotsku riječ aikklesjo, S. Feist, jedan od najpoznatijih stručnjaka za gotski jezik, tretira kao specijalnu i posebnu gotsku riječ, koja u ostalim njemačkim dijalektima nije poznata. Riječ Klisa kontrakcijom se u potpunosti izvodi iz gotske riječi aikklesjo. Dočetno gotsko o promjenilo se u bosansko a u kontaminaciji sa "crkva". U vezi s etimologijom klisa i gotskim posredništvom u prenosu nevedene riječi u južnoslavenske jezike, Anđelićeva neutemeljena tvrdnja, da je navedena riječ došla u Bosnu preko Turaka u potpunosti otpada. Odgovor je u kasnoantičkoj i ranosrednjovjekovnoj povijesti Bosne. Kao što je gotska riječ aikklesjo specijalna i posebna gotska riječ, ista specijalnost i posebnost odnosi se i na bosansko klisa. Radi se o povijesnoj jezičkoj i geografskoj posebnosti tipičnoj za bosanskohercegovački prostor. Riječ je jezička posljedica nekadašnje gotske povijesti Bosne.

Visočki toponim Skoparinići: Skoparinići su visočko selo. M. Filipović za isto selo, donosi naziv „Skoparanovići“. Bez obzira na prvi ili drugi imenski oblik, naziv sela zasigurno se ne može objasniti slavenskim jezičkim sredstvima. U južnoslavenskim jezicima jezičke baze iz koje bi se seoski naziv mogao izvesti zasigurno nema.
Naziv je složen: „Skopar-in-ići“. Naziv je antroponimskog ostrogotskog porijekla. Osnova naziva Skopar-, glasovnom promjenom koja se zove kontrakcija, pouzdano se izvodi iz ostrogotskog antroponima „Scipuar“. Morfem „–in-„ slavenskog je porijekla i tvori posessivum, dok je „–ići“ stratigrafski najmlađi općepoznati patronimični sufiks. Seoski naziv, zasigurno je imenovan po Ostrogotu koji je osnovao naselje i koji se zvao Scipuar.

Visočki toponim Maguljice: Maguljice su danas nepoznat toponim, popisan u nahiji Visoko 1540-1542. godine. Naziv nije moguće objasniti uz pomoć južnoslavenskih jezičkih sredstava. Kako informira P. Skok, naziv uvale „Mag“, na otoku Rabu, je nepoznatog „Podrijetla“. Naziv se objašnjava uz pomoć gotske riječi „magula“ odnosno „magu-s“. S obzirom na to da je gotsko magus-s (bos: mladić) poznato i u antroponimiji, visočki toponim vjerovatno je pripadao vlasniku čiji je nadimak bio „Magula“ „dječačić“. Sufiks –ice mlađeg je postanja i, najvjerovatnije, na gotsku osnovu došao je u kontaminaciji s „njivice“.

Visočki toponim Nirtovaj: Nirtovaj je danas nepoznat toponim popisan u nahiji Visoko krajem 15. stoljeća. Naziv nije moguće objasniti uz pomoć južnoslavenskih jezičkih sredstava i zasigurno nije slavenskog porijekla. Čini se da je naziv složen: Nirt-ovaj. Prvi dio naziva u potpunosti se izvodi iz gotske riječi *naúrþ-s (sjever i/ili sjeverno od). To znači da je toponim motiviran sjevernom stranom svijeta, odnosno da se nalazio na sjeveru u odnosu na neki drugi toponomastički subjekt, ili na sjevernoj strani nekog drugog toponima, itd. Toponimski kompozit -ovaj je pokazni zamjenički pridjev, čije se -aj u lingvistici timači s primjerima u Blagaj, Maglaj.

Visočki toponim Monjari: Monjari su visočko selo koje se u pisanim izvorima prvi put spominje u sidžilu sarajevskoga kadije iz 1565/66. godine. Naziv je jedinstven na području Bosne i Hercegovine. Nije ga moguće objasniti uz pomoć južnoslavenskih jezičkih sredstava. Za seosko stanovništvo naziv je bio i ostao nejasan. Gotsko porijeklo imena zaseoka „Bradva“ u selu Monjari, prvi je indikator da je naziv sela, istoga, gotskoga porijekla. Naziv sela u potpunosti se izvodi iz gotskog „man(a)“, što je dalo višestruko posvjedočene starogermanske antroponime „Manna“, „Mannele-ub“, „Mannil“, „Manno“. Gotsko „man“, u vrijeme prvih gotsko-slavenskih jezičkih kontakata, u južnoslavenskim jezicima nepogrešivo daje „mon“ (>monj), na koje je kasnije došao sveslavenski sufiks za muška lica –ar. Dočetno „i“ u „Monjari“ tvori „pluralia tantum“. Iz visočkog sela Vjesolići poznat je i bošnjački rod Monjarčić, čije porijeklo je M. Filipoviću ostalo nepoznato. U Visočkim Monjarima i novotravničkim Monjićima potvrđuju se snažni gotski korijeni srednjobosanskih Bošnjaka.

Visočki toponim Ginje: Ginje su visočko selo, u kojem se, na lokalitetu Gorašnica, nalazi 10 stećaka u obliku sanduka, okrenutih u pravcu Z-I, što je arijansko-gotski način sahranjivanja. Naziv sela na tlu Bosne i Hercegovine, jedinstven je i ne može se objasniti uz pomoć južnoslavenskih jezika. Glasovnom promjenom koja se zove kontrakcija, gdje predslavensko u daje bosansko i i gdje se n palatalizira, naziv je moguće izvesti iz gotske riječi gaunon. To bi značilo da su Ginje selo "kukavnih" (ljudi). Također, povezivanje je moguće i s gotskim antroponimom Gaina.

Visočki toponim Veruša: Veruša je selo koje je nekad pripadalo oblasnom naselju Monjari. Na veliku starost sela upučuje naziv seoskog toponima „Grčko selo“, u čijem nazivu se krije neko staro stanovništvo koje je nekad živjelo u selu. Na tlu Bosne i Hercegovine naziv Veruša je jedinstven. Nije ga moguće objasniti uz pomoć južnoslavenskih jezičkih sredstava. Naziv Veruša najvjerovatnije je nastao od ostrogotskog antroponima. Ostrogotsku bazu „Wer-“ sadržavaju antroponimi „Wera“, „Wereka“, „Were-mund“. S obzirom na to da je poznata herulska antroponimska varijanta „Verus“, pitanje sufiksa u Veruša, nije najjasnije. Moguće je da je na bazu „Wer“ došao sufiks „-uša“, ili se radi o nastavku „-a“, koji je došao na „Verus“.

Visočki toponim Argud: Argud je danas nepoznat toponim popisan u nahiji Visoko 1489. godine. Naziv nije moguć objasniti uz pomoć južnoslavenskih jezičkih sredstava. Naziv je složen: „Ar-gud“. Prvi slog naziva „Ar-„ otkriva germansku antroponimsku bazu iz ličnog imena „*Aro“, koje je potvrđeno kod Langobarda. Posebno pitanje naziva je neizvršena metateza likvida u prvom slogu „ar-„, što bi moglo naziv datirati iza 10. stoljeća. Međutim, vjerovatno je i stariji, te da je prvobitno glasio „* Aragud“. Najvjerovatnije, kontrakcijom od „*Aragud“ nastalo je Argud. Vjerovatno se radi o zemljoposjedu koji je pripadao Gotu što se zvao „Ara“.

J. Kelemina prvi je ukazao na zapadnobalkanske nazive gotskog porijekla: Gacko, mjesto u istočnoj Hercegovini, ime koje odgovara toponimu i etnonimu Guduscani u Franačkim analima. Keleminin sud o gotskom porijeklu naziva sa Gac-, -Gud-, itd, uglavnom je prihvaćen. Kelemina je mišljenja da je praoblik tih naziva *gъd-, uz obrazloženje da je gъd- bilo ime odomaćeno kod Slavena u doba kada se u germanskom jeziku još nije bila izvršila promjena d u t. S tim u vezi, Kelemina se poziva na F. Miklošićča i naziv Gudi, što je litavski naziv za Bjeloruse nastanjene na nekadašnjem gotskom teritoriju. Osim na Balkanu, etnik Gud višestruko je potvrđen i na tlu Italije. Na osnovu široko prihvaćenog lingvističkog mišljenja o etnicima Gudas, Gudi, Guduscani, što su nekadašnji nazivi za Gote, za kako konjički, tako i visočki Argud se argumentirano može utvrditi da je naziv gotskoga porijekla.

Visočki toponim Špinje: Špinje su njive u Očevlju, i taj naziv je nominativ plurala. Najvjerovatnije, nominativ singulara je *Spina. Naziv njiva nije moguće objasniti uz pomoć južnoslavenskih jezičkih sredstava. Najvjerovantije, naziv je nastao poimeničenjem, od gotskog glagola spinnan, u značenju „presti“. To bi značilo da se na njivama uzgajao lan od kojeg se prela odjeća.

Visočki toponim Viljez: Viljez je potok u visočkom selu Grđevac. Doalzi iz pravca sela Skoparinići i u središtu Grđevca sastaje se sa potokom Točila. Naziv hidronima zasigurno nije slavenskog porijekla i, kao što dolazi iz pravca sela čiji naziv je gotskog porijekla, i njegov naziv je gotski. U gotskom jeziku, bazu wilj- sadrži više riječi: wilja, wiljan, ana-wiljel, -wilji-s, čije dočetno –s odgovara finalnom –z u Viljez. S tim u vezi, F. Wrede informira o gotskim antroponimima Viljenanth i Wiljarie.
Moguće je da je naziv potoka u vezi sa Svetom Gorom i općom atribucijom koja se odnosi na njene svećenike. U vezi s ana- wiljel, to bi značilo da se radi o potoku „poštovanih“, „ubvaženih“, „uzoritih“, „pravednih“, „poštenih“ i/ili „skromnih“.

Visočki toponim Godimlje: Godimlje je danas nepoznat toponim popisan u nahiji Visoko 1485. godine. Kompozit -(i)mlje u Godimlje, kao i Maretićeva riječ mile, nastali su od latinskog mille (mille pl. milia), "hiljada". Najstariji nazivi s osnovom mil- vode u mikensko-grčku starinu, što ne iznenađuje: znatan broj latinskih riječi preuzet je iz grčkog jezika. Vjerovatno, najstarije ime s tom osnovom je mikensko-grčko ime "Miletos", u mlađoj fazi Milo, od čega će, po mišljenju I. Kajanta, u Rimu nastati kognomen Milioniantes. Potom slijede rimska imena Miles, Militio, Militaris, koja su izvedena od lat. miles. Prvi dio naziva God- izvodi se iz gotskih osnova na dva načina. Odgovara italijanskim toponimskim nazivima ostrogotskog porijekla Gadesco, Gadhari, Gadsinda, u vezi s langobardskim imenom Gado (comes, socius), s tim što je glasovna promjena Gad- > God- analogna brojnim primjenima glasovnih promjena u kojem je kratko a promjenjeno u o. Ukoliko se radi o glasovnoj promjeni Gad- > God-, Godimlje je gotsko naselje vojničkog tipa u kojem je boravio gotski vojni garnizon kojim je komandovao comes. U gotskoj upravnoj i vojničkoj nomenklaturi latinski termin comes višestruko je potvrđen, a njegova gotska jezička pararela je Gado/Gada. Fonetsko izvođenje Gad- > God lingvistički je pouzdano. Druga mogučnost zasniva se na činjenici da je još u vulgarnom latinitetu rimske provincije Dalmacije došlo do zamjenjivanja t i d, što se nastavilo i u romanskoj Dalmaciji. Za razumjevanje visočkog God- od posebnog značanja je što se, kako pokazuje više vulgarnolatinskih primjera od kojih neki potječu i sa bosanskohercegovačkog tla, u vulgarnom latinitetu završno t mijenja u d, što u potpunosti odgovara promjeni završnog etnonimskog t u Got, d u God-.To znači da je Godimlje "gotsko milje", što je etnonimski naziv. Radi se o gtoskom naselju veličine jedne rimske milje. S obzirom na vrijeme kada su se događale vulgarnolatinske glasovne promjene t > d, naziv bi se mogao datirati u prelazni period kasne antike i ranog srednjeg vijeka. Nema nikakve sumnje: Godimlje je naziv gotskoga porijekla. S obzirom da je još u doba Rima Varon predložio etimologiju po kojoj je riječ "vojnik" miles izvedena iz broja mille, vjerovatno je to bilo gotsko vojno naselje, neka vrsta castrum-a. Njegov geografski položaj, vjerovatno je imao ulogu vojne kontrole i nadzora nad srednjom Bosnom, kao i prostor toponima Godomilje u neposrednoj blizini Rogatice, na Glasincu.

Visočki toponim Goduša: U visočkoj nahiji M. Filipovića, u opisu naselja Gračanica, stoji: „Sredinom basena teče reka Goduša ili Gračanica (katolici iz daljih sela zovu je Godušem ili Gvaranićem)...“ Međutim, kod P. Anđelića i kod A. Benca za istu rječicu stoji Goruša, a posljednji nazivi potvrđuju i savremena terenska istraživanja. Ipak, moguće je da je za Gorušu stariji naziv Goduša, te da je Goruša, pučka etimologija. Osnova God-, najvjerovatnije, istovjetnog je gotskog porijekla kao i visočki toponim Godimlje (Godimilje). Nazivu Goduša odgovara višestruko potvrđen starogermanski antroponim God, a posebno njegove varijante sa konsonantom s, Godagast, Godagis, Godegisel, koje kontrakcijom daju Goduš-. U vezi s bazom God- nužno je posjetiti se na vulgarno-latinske natpise rimske provincije Dalmacije u kojima se završno t mijenja u d, što bi također moglo značiti da se radi o etnonimskoj bazi i da je God- etnonim u značenju Got, kao i i visočkom Godimlje „Gotsko milje“. U pisanim izvorima selo je prvi put popisano u osmanskom defteru iz 1468. godine, kao Godiša. Džamija, koja je na granici prema Goduši, pominje se već u XVI vjeku, što znači da je u ovim naseljima već tada bilo dosta muslimana.
Jedna tradicionalna seoska radinost u Goduši, vjerovatno ima gotske tradicije. To je izrada koštanih češljeva, koje u drugim visočkim i srednjobosanskim selima nema. Koštani češalj je vrlo čest artefakt koji se nalazi u germanskim grobovima i, prema mišljenju K. Sagiua, služio je kao oznaka ranga. Goduški češljevi, s jednim redom gušćih i jednim redom rjednih i krupnijih zubaca, tipološki odgovaraju češljevima pronađenim u istočnogotskoj nekropoli iz Bačkog Monoštora, češljevima iz grobova sa Jakova – Karaburme, gepidskim češljevima iz Sremske Mitrovice, češlju iz Rakovčana kod Prijedora, itd. Maklja, goduška alatka u obliku zavinutnog noža s dvije ručke, kojom se prilikom izrade češljeva struže rožina s kosti, i čije postanje je tamno, mogla bi biti gotskog porijekla - od gotske riječi „mikiljan“.

Dakle, visočki gotizmi u potpunom skladu su s arheološkim i pisanim izvorima. Atipična orijentacija znatnog broja stećaka s nekropole u Arnautovićima, osam grobova u kojim su mrtvaci sahranjeni u izdubljeno deblo, izdubljeni stećci u obliku korita, potvrđeni na nekropolama Majdan i Daleč kod Travnika i na nekropoli u Vrbljanima, kao i „grčko greblje i korita“ s nekropole u Vilenom Brijegu kod Subotinja, arheološki potvrđuju gotske etničke elemente i gotske tradicije. Također, arheološki ostaci gotskog porijekla, otkriveni u susjednoj Brezi, zajedno s njihovim runskim pismom, kao i graditeljske karakteristike gotskog porijekla, zastupljene u arhitekturi brojnih kasnoantičkih bazilika čije je jezgreno područje srednja Bosna, pak, samo upotpunjuju povijesne gotske sadržaje. Radi se o znanstvenoj pravilnosti: kao i na Glasincu, gdje su brojni arheološki ilirski lokaliteti u čvrstoj onomastičkoj vezi s njihovim nazivima ilirskog porijekla, ista arheološko-onomastička pravilnost, potvrđena je i na tlu Visokog. U razmatranju naziva Moštre već je rečeno da bošnjačko narodno predanje za najstarije seosko stanovništvo kaže da su bili „Nijemci“. U tom etničkom imenu novijeg porijekla, koji posve precizira etnički karakter „Grka“ i „grčkih groblja“, zasigurno se kriju nekadašnji Goti, ne samo iz razloga što se radi o najvažnijem centru Crkve Bosanske, čije porijeklo je arijansko-gotsko. Seoski toponim „Svibe“, koji se konkretno odnosi na onaj dio Moštra na kojem se izoravaju antički artefakti i gdje visočka tradicija locira „grad s crkvom“, na svoj način ukazuje na germanske Svebe, odnosno Gote. Dva pisana izvora o Kotromanu Gotu, pak, konkretno uvode jednog Gota u visočko Mile, kao bosanskog vladara. S tim u vezi stoji brojna geografska visočka nomenklatura gotskog porijekla, koja je komplementarna brojnoj gotskoj antroponimiji Crkve Bosanske i njenoj gotskoj geografskoj nomenklaturi koju susrećemo u svim važnijim crkvenim sjedištima. Prema tome, radi se o značajnoj množini povijesnih izvora, arheoloških, etnoloških i onomastičkih, koji su u čvrstoj uzajmnoj vezi i koji, kako pojedinačno tako i međusobno, pokazuju da su Goti u Bosni neosporna povijesna činjenica! Etnička struktura visočkih naselja, čiji su nazivi gotskoga porijekla, pokazuje da su ti nazivi, kao dio etnokulturnog povijesnog naslijeđa, prije svega, povijesna baština visočkih Bošnjaka. Visočki gotizmi, najvećim dijelom, nalaze se u bošnjačko-muslimanskim selima. S tim u vezi su i somatske odlike visočkih Bošnjaka, kod kojih je M. Filipović 1928. godine utvrdio da su, za razliku od Srba i Hrvata, u znatnom broju „potpuno plavi ljudi sa visokim uzrastom“. Najvjerovatnije, etničkim korijenima gotskog porijekla moguće je objasniti i izuzetnu povijesnu radinost visočkih Bošnjaka, koja je karakterisitčna za Germane. Etno-kulturni sadržaji gotskog porijekla u etnogenezi visočkih Bošnjaka – u njihovoj jezičkom nomenklaturi i Crkvi Bosanskoj – jesu i njihovi najstariji etnički korijeni. Korijeni visočkih Bošnjaka nisu samo gotski, već i ilirsko-romanski, keltski, slavenski, avarski, turski i drugi. Njihova brojnost i složenost imaju izuzetnu povijesnu vrijednost: kao i na Glasincu, oni na svoj način pokazuju da su Bošnjaci evropski narod i da po svojim najstarijim etničkim korijenima pripadaju najstarijim evropskim narodima.

Back to top Go down
View user profile
 
Visoko je metropola balkanskih germanizama! - prof. dr. Ibrahim Pašić, "Mile i Moštre - ilirsko-gotski korijeni bosanske vladarske dinastije, stećka i Crkve Bosanske"
View previous topic View next topic Back to top 
Page 1 of 1
 Similar topics
-
» Golf coach at Keppel
» RIP Prof. Sid Watkins
» Knutson signs with Swiss Prof. Team
» 2017 Professional Auto Racing Tour (Silly Season)
» Book Prof. Jigoro Kano: Judo (Jujutsu), Tourist Library sv. 16, Japan, 1937

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
๑۩۞۩๑ BOSNIAN MAGIC ๑۩۞۩๑ :: ۞ ETNOLOGIJA BiH - ETHNOLOGY BiH ۞-
Jump to: