Bogumilstvo i Bošnjaci

Pobuna "bosanskih krstjana" protiv bana Tvrtka 1365.godine

Krajem 1365.g. Bošnjaci su se pobunili protiv bana Tvrtka I i istjerali ga iz Bosne. O tom događaju saznajemo od bana Tvrtka u njegovom pismu od 29.3.1366.g. mletačkom Duždu Marku Corneru u kojem mu piše „..isti plemići naše zemlje..sramotno su nas istjerali i potpuno izbacili iz naše zemlje zajedno s našom majkom...“
1365.g. ban Tvrtko potisao je ugovor sa ugarskim kraljem Ljudevitom kojim mu priznaje vrhovništvo, dok Ljudevit Tvrtku priznaje bansku titulu u Bosni. Posljedice ovog ugovora bile su strašne za Crkvu bosansku i njene vjernike, jer je podrazumijevao aktivnije učešće Tvrtka u borbi protiv bošnjačke bogumilo-katarske hereze.
Nakon što su Bošnjaci i sam Tvrtko 1363.g. do nogu potukli Ugarsku, bosansko plemstvo kao nikada do tada štiti i propovijeda bogumilo-katarsku vjeru da se spominje da Vuk Hrvatinić, koji je pobijedio Ljudevita kod Sokola 1363.g., uopšte nije ni krstio svog sina Hrvoja budućeg splitskog Hercega.
Bosansko plemstvo se je nakon pobjeda nad Ugarima 1363.g. odlučno suprostavljalo svakom ugovoru sa Ljudevitom, a to suprostavljanje preraslo je u otvoreni građanski rat 1365.g. nakon što je Tvrtko potpisao ugovor s Ljudevitom kojim se između ostalog obavezao i na proganjanje bogumilo-katarske hereze u Bosni. Pobunjene Bošnjake vodili su Tvrtkov mlađi brat Vuk i Dabiša. Glavne borbe su se vodile u župi Neretvi, te od Konjica do izvora rijeke Neretve, to je bilo područje sa najviše pripadnika bogumilo-katarske vjere. Tvrtko je uz pomoć preostalih bosanskih velikaša iz Huma i Usore i uz pomoć ugarske vojske porazio bogumilo-katarske pobunjenike. S bratom Vukom se pomirio 1370.g. priznavši mu naslov bana a pomirio se i sa bosanskim Didom potpuno se okrenuvši interesima bogumilo-katarske vjere svog bošnjačkog naroda koje je štitio sve do kraja svog života.

**Izvor: Dominik Mandić "BiH, Povijesno-kritička istraživanja, svezak I"

12.12.1439. Papa Eugen IV šalje hvarskog biskupa Tomu Tommasinija kao ličnog ambasadora i legata na dvor bosanskog kralja. Nakon šestogodišnjih vrlo strpljivih pregovora postignut je prvi uspjeh, bosanski kralj Stepan Tomaš javno se odrekao "zabluda bosanskih krivovjeraca" i prigrlio vjeru Rimske Crkve. Papino pismo iz 3.11.1445 naglašava da bosansko-humski krivovjerci ne prihvaćaju "tajnu Utjelovljenja, ističu da su muka i uskrsnuće Kristovi tek prividni znakovi bez stvarnog temelja. Ovi predpostavljaju đavlovu jednakost sa Božijom svemoći, oni drže da su dva principa, jedan od zla, drugi od dobra. Odbacuju Stari Zavjet a iskrivljuju Novi Zavjet, osuđuju ženidbu i meso koje je Bog stvorio za čovjeka, a ovi ih odbacuju kao nečiste."

Daniele Farlati, Illirycum sacrum
F.Šanjek, Heterodoksno kršćanstvo u našim kraljevima u Kapistranovo doba.

U povijesti Crkve Bosanske posebno mjesto imaju događaji iz 50ih godina 15. vijeka, kad su se u pridobivanju naklonosti njezinih sljedbenika suparnički nadmetali katolički misionari i pravoslavno sveštenstvo. Jedno od nizu pisanih izvora je pismo hvarskog biskupa i papinskog legata u Bosni Tome Tomassinija 19.2.1451. upućeno Giovanniu Capistranu, apostolskom legatu i gorljivom propovjedniku, gdje govori kako je bosanski kralj Tomaš i veći dio kraljevstva već prihvatio katoličku vjeru. Što se tiče heretika u Bosni, legat piše kako oni "iščezavaju kao vosak na vatri", kad franjevci dođu u mjesta koja oni još drže. Na kraju, optimistički zaključuje, da bi se, ako se nađe dovoljno redovnika za rad u Bosni, skoro čitavo Bosansko Kraljevstvo moglo očistiti od manihejskih zabluda.
Drugo pismo je legat Capistran uputio 4.7.1455. papi Kalistu III gdje navodi kako franjevci imaju puno uspjeha u svom radu, jer mnogi heretici koji su slijedili "patarensku vjeru" čuvsi riječ božju obračali su se na "vjeru rimsku". Ipak sve nije teklo tako jednostavno kako je optimistički pisao Tomassini 4 godine ranije, jer je pravoslavni metropolit stao ometati taj rad. To je za posljedicu imalo, pisao je dalje Capistran da su mnogi od krivovjeraca umirali u svojoj vjeri nego što su željeli prijeći na pravoslavlje ("radije umiru u nevjeri nego primaju vjeru Rašana"). Te tvrdnje upotpunjuje pismo carigradskog patrijarha Genadija II koje je uputio sinajskim kaluđerima, gdje se saznaje da su mnogi od sljedbenika Crkve Bosanske, koje ona naziva "kutugerima", prešli na pravoslavlje.

Protivno tim optimisticnim vijestima, pak govori pismo dominikanca Nicole Barbuccija iz maja 1456., koji je došao kod bosanskog kralja Tomaša u namjeri da ga nagovori da sudjeluje u ratu protiv Osmanlija. Tomaš je rekao da je voljan poći u rat, ali da "ne može zbog manihejaca koji čine većinu stanovništva u njegovom kraljevstvu i koji više vole Turke nego kršćane.", izjavu koju je bosanski kralj dao Barbucciniju je doslovce ponovio 3 godine kasnije 1459. u svom pismu papi Piu II.

/Talloszy, Studien.
Pejo Coskovic.

Srpski sinodik sačuvan u tri prijepisa, Pljevaljskom, Zagrebačkom i Dečanskom, sadrži podatke u kojem se osuđuju "bosanski heretici".
Pored uopćenih anatema, protiv "zlih heretika, prokletih babuna..", pozornost naučnika privlače i pojedinačne kletve koje su se odnosile na visoke dostojanstvenike Crkve Bosanske poput "Rastudija bosanskog, Radomira, Tolka, Tvrtka i Tvrdoša.", te "Voihna, Prijezda, Nelipac, Stogšin, Boroje, Lepčin..i svi heretici bosanski i humski i svi koji u njih vjeruju i slijede ih." Na udaru se našao i bosanski ban Stepan II Kotromanić.
Općenito u zagrebačkom rukopisu se poimenično proklinje 11 osoba, u Dečanskom 9, a u Pljevaljskom 5 uz čija se imena dodaje "i svi heretici bosanski i humski."

/Pejo Čošković, Crkva Bosanska u XV stoljeću.

Papa Ivan XXII piše 18. jula 1319. godine Mladenu Šubiću: 
"..da je zemlja Bošnjana tolikom ljagom nevjerstva okaljana, da su ondje crkve zapuštene, svećenički red DO TEMELJA ISKORIJENJEN, Kristove se svetinje kužnom porugom gaze, nema tu poštovanja križa, ne dijeli se pričest životnog sakramenta, dapače samo se krštenje u mnogim stranama ne poznaje u narodu ni po imenu, iako je ono osnov kršćanske vjere."

/CRKVA BOSANSKA kao službena državna crkva u srednjovjekovnoj Bosni/
Izvor: Mihailo Dinić "Državni sabor srednjovjekovne Bosne"

Ni katolička ni pravoslavna crkva nisu mogle postići za svoje predstavnike pravo sudjelovanja na stanku u prvom redu zbog postojanja uticajne «bosanske crkve», povlaštene i podupirane od moćnog plemstva, a povremeno i od centralne vlasti. Ona je predstavljala jedan moćan politički činilac i njen uticaj na državne poslove se osjećao. Bosanska crkva, radi čijeg uništenja su pokretane tolike akcije protiv Bosne, nije mogla, i pored svoga učenja, ostati pasivna u događajima. Konkretni primjeri na to jasno ukazuju: 1323.g. ban Stepan Kotromanić daje vjeru knezu Vukosavu Hrvatiniću «pred didom velikim Radoslavom i pred gostom velikim Radoslavom i pred starcem Radomirom i Žunborom i Vučkom i ped svom crkvom i pred Bosnom». Povelja je izdata na Moštri «hiži velikoga gosta Radoslava».
Isti ban 1324.g. daje neka sela knezu Grguru Stipaniću s tim « da mu se to ne poreče nikadare ni njemu ni njegovu ostalomu, što ga ne bi ispitala CRKVA BOSANSKA»
I kasnije, iz vremena kada je uticaj stanka u Bosni naročito vidan, imamo podataka o političkoj ulozi bosasnke crkve. U njemi «kućama» – case de patareni – nalazili su utočišta i zaštite i moćni predstavnici plemstva koji su došli u sukob sa vladarem. Kada je kralj Ostoja bio prisiljen da vrati posjede Pavlu Klešiću, izbjeglom iz Dubrovnika, poslao je po ovoga did crkve bosanske sedam patarena s kraljevim pismom: «i s tim ga predasmo gospodinu didu i njegovim stroinicima i svoj crkvi bosanskoj u njihove ruke i u njihovo vjerovanje da mu se ne učini nikadare nijedno hudo što ga ne bi ogledala crkva bosanska i vlastela bosanska.» Sam did u popratnom pismu nije se nimalo ustručavao da pred Dubrovčanima osudi raniji postupak kralja Ostoje prema Klešiću – «te na to nadosmo gospodina kralja da mu opet vrati njegovu vjeru što mu bez krivice uzeta». I Dubrovčani su dobro znali šta može bosanska crkva, pa su se ponekad obraćali i njenoj starješini. Njihovi poslanici su dobijali i vjerovna pisma za didu i molili ga da podupre njihove zahtjeve. I poklone koje je dobijao imali su isti cilj.
Ipak bosanska crkva nije preko svojih zastupnika uzimala neposrednog učešća u radu stanka, koji je bio isključivo skup samo vlastele.

Izvor: Mihailo Dinić "Državni sabor srednjovjekovne Bosne"

Iz pisma pape Grgura IX iz 1233.g. u kojem se spominje bosanski ban Ninoslav, koji je prethodio banu Prijezdi, saznajemo da je ban Prijezda bio Ninoslavu "consanguineus" to jest krvni srodnik. Iz tog proizilazi da su Ninoslav i Prijezda imali zajedničke pretke tj. da su istog roda. Za Ninoslava, pak, dokumenti jasno kažu da je bio Kulinovog roda, gdje papa u jednom svom pismu javlja Ninoslavu da ga je stavio pod zaštitu Sv.Petra, kao i njegovu banovinu "koju je baštinio OD SVOJIH KRIVOVJERNIH PREDAKA." Prema tome jasno je da je riječ o istoj dinastiji, kojoj su vjerovatno pripadali i prvi za nas još uvijek bezimeni banovi koji su vladali Bosnom još u IX.st ako ne i ranije.
U spomenutom papinom pismu upućeno banu Ninoslavu, navodi se i to da su njegovi preci (progenitores) vladali Bosnom "OD STARINE" a Tvrtko I, pak u jednoj svojoj povelji kaže da su Kotromanići vladali Bosnom "OD NJENOG POSTANKA".

Franjevački izvještaj od 20. decembra 1435.g. je za kralja Tvrtka II zabilježio: "Ovaj kralj je samo po vanjštini kršćanin, u istinu, nije ni kršten, i na sve načine sprečava fratre u svojoj zemlji da krste ljude..tamo žive manihejski heretici..divlji neprijatelji crkve."**

**IZVOR: Thalloczy, Povijest Jajca, p. 38.

U 16. poglavlju svog djela "Cosmographia" papa Pio II (papa od 1458. do 1464.) piše: "U Bosni su veoma jaki heretici, koji se zovu manihejci, veoma zao rod ljudi, koji uče, da postoje dva počela bića, jedno zlih, a drugo dobrih. Ne priznaju prvenstvo rimske crkve, NITI UČE, DA JE KRIST JEDNAK I ISTOBITAN S OCEM."

RAT DUŠANA „SILNOG“ i STEPANA II 1350.g.

Pred kraj svog života veliki bosanski ban Stepan II morao je voditi teške borbe za opstanak Bosne. Početkom jeseni 1350.g. na Bosnu navaljuje srpski car Dušan s namjerom da pokori Bosnu i da joj otme Hum i Krajinu. Sa vojskom od preko 80000 ljudi predvodeći je lično Dušan napada i zauzima Zahumlje. Nakon što je zauzeo Novi na Neretvi i grad Imotski, Dušan se okreće prema Krajini odnosno prema Cetini. Stari neprijatelji bana Stepana II, Trogirani 11.oktobra 1350.g. zajedno sa Šibenčanima pred Dušanovom silom dočekuju ga na rijeci Cetini. U isto vrijeme oko 50000 svoje vojske Dušan preko Podrinja šalje na samu Bosnu koju putem pali i ruši sve dok nije došao do Bobovca. Nakon bezuspješne opsada i krvavih borbi srpska vojska znatno osakaćena i demoralisana napušta opsadu Bobovca te se preko Donjih Kraja i Završja upućuje prema glavnini svoje vojske kod Cetine koju je vodio Dušan i koji je već bio došao do rijeke Krke. Sada Dušan sa kompletnom vojskom krenu preko Popova Polja i Trebinja za Srbiju ostavljajući u osvojenim gradovima jake posade srpske vojske. Srpski historičari tvrde da je Hum ostao u sastavu Srbije sve do Dušanove smrti 1355.g. ali to nije tačno jer je na bosanskom stanku na Milama pored ostalih bosanskih zemalja bio zastupljen i Hum. To potvrđuje i posjeta bana Tvrtka I Humu kao i prisustvo humskih velikaša na bosanskom dvoru dok je Dušan još bio živ. Da je Hum odmah bio oslobođen od strane bosanske vojske govori i povelja bana Stepana II izdana Vuku Vukoslaviću kojom mu odaje zasluge da je 1351.g. oslobodio grad Novi. Poslije oslobođenja Novog bosanska je vojska, potpomognuta od humskih velikaša i naroda oslobodila i druge gradove u Humu i Krajini koje je bio okupirao Dušan Silni i u koje je postavio svoje posade. Čitav Hum morao je biti očišćen od srpske vojske prije 22.novembra 1351.g. kada je ban Stepan II pisao Dubrovčanima da trguju po njegovoj zemlji „bez kakva straha i nebojeć se nikoga.“
Odbrana Bosne i oslobođenje Huma od srpskog cara Dušana bilo je zadnje veliko djelo bana Stepana II koji umire krajem 1353.g.

Godine 1199, vijesti o herezi stigle su do pape Innocentius III od srpskog kneza iz Zete, Vukana. Vukan je tvrdio da su ban Kulin—vladar Bosne, te njegova žena i sestra, heretici. Štaviše, on je tvrdio da je Kulin primio heretike koje je Bernard splitski protjerao. Po mišljenju Vukana, progonstvo je zavelo 10. 000 Kulinovih podanika na pogrešan put. 11

Papa salje 11. novembra 1200. pismo ugarskom kralju Emeriku, upozoravajući ga da je “popriličan broj patarena” napustio Split i Trogir i stigao do bana Kulina koji im je priredio toplu dobrodošlicu. Papin ton u pismu je bila mješavina ljutnje i ogorčenosti. 12

Rekao je Emeriku: “Idi i ustanovi istinitost ovih dopisa, i ako ih ban Kulin ne želi opovrgnuti onda ga otjeraj sa svoje zemlje i konfiskuj njegovu imovinu.” 13
Bitno je napomenuti da je papi, koliko god on grubo zvučao, bilo stalo do istine. Kada se radilo o Bosni, papa Inoćentije i njegovi nasljednici su uvijek tražili drugo, pa čak i treće mišljenje. Papa nije vjerovao lokalnim doušnicima, tako da je osnovao vlastitu mrežu izaslanika i istraživača koji su mu odmah podnosili izvještaje.

Na prijetnje iz Rima ban Kulin je reagovao ujedno i hrabro i lukavo, postavljajući na taj način model za buduće odnose između Bosne i pape. Najprije je napisao papi da nove imigrante ne smatra hereticima, već katolicima, a neke od njih je slao na ispitivanje u Rim. Čak je i pozvao papu da pošalje svog predstavnika u Bosnu da sprovede istragu. 14

I dalje nepovjerljiv prema Kulinovim Bošnjacima, papa Inoćentije je ipak poslao svog izaslanika Ivana de Kazamarisa i dubrovačkog arhiđakona Marina u Bosnu da ispitaju Kulin bana, njegovu ženu i njegove podanike o “svemu što ima veze sa vjerom i životom”, i u slučaju da nađu nešto što “smrdi na tu heretičku izopačenost, ili ako se odupru istinskom učenju, onda trebaju ispraviti takvu situaciju”. Papa ih je uputio na “ustav” o herezi koji je on sam pripremio. 15

Inoćentije je bio itekako svjestan da postoji mogućnost da je možda riječ o dualističkoj herezi u Bosni. Čak je 21. novembra 1202. godine napisao Bernardu iz Splita da se “mnoštvo ljudi u Bosni sumnjiči za gnusnu herezu katara/ Katarer 16

/Thomas. J Butler "Bosanski bogomili ili krstjani", Univ. Harvard

..nastavak slijedi

11 Registra Vaticana, 4, ep. 170, f 185 rv. F. Sanjek, op cit, str. 45.
12 T. Smiciklas, ed. Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb, 1904-1934, II, str. 351.
13 Ibid (isto kao iznad)
14 Registra Vaticana, 5, f 55v. F. Sanjek, str. 47.
15 T. Smiciklas, op cit, str. 311-14.
16 Registra Vaticana, 5, f 55v. F. Sanjek, str. 46.

Papa Grgur IX o bosanskom "krivovjerju"

U svojim pismima od g.1232 do 1239 više puta spominje krivovjerce u Bosni. Tako na 30.maja 1233 piše kardinalu Jakovu Prenestinskomu, svomu legatu u Bosni, kako je sa žalošću razabrao iz njegove istrage, da je bosanski biskup upao "u gorčinu ludoga krivovjerja". Radi toga nalaže, da ga skine i da u Bosni postavi nova dva, tri ili četiri biskupa. O Bošnjacima veli: "O stanovnicima se te zemlje kaže, da su siromašni imanjem, a bogati zloćom, jer su većim dijelom zaraženi opačinom krivovjerja". U drugom pismu od 13.februara 1234 Grgur IX piše: "tolika je u Bosni i bližnjim pokrajinama narasla množina nevjernika, da sva zemlja kao pusta i neprohodna plače i boluje". Od 8.augusta 1236 isti papa piše Sibislavu, knezu Usore, sinu bivšeg bosanskog bana Stepana, kako je "s radošću primio, da je on među knezovima bosanske biskupije, koji su zaraženi ljagom krivovjerske zloće, kao ljiljan među trnjem". To opetuje u pismima, koje je pisao Ancili, majci Sibislavovoj i ugarskim biskupima, kojima preporučuje Sibislava i njegovu majku.

Izvor: Dominik Mandić, "Bogumilska crkva bosanskih krstjana"

To je bilo za vrijeme vladavine bana Ninoslava.
U pismu istog pape iz posta znad Gregorius IX dominikancima 1232. spominje se uz "velikog bana" Ninoslava (dux de Bosne) "podban" Prijezda: "Dragi naš plemeniti muž vladar bosanski nam je izložio, a mi se veselimo, da se nedavno plemeniti muž "ubanus" zvani Prijezda, vladarov rodjak, od nečistoće heretičke opačine vratio čistoći katoličke vjere, te je na nagovor samog vladara Ninoslava, predao vama dominikancima svog sina kao taoca, dok se dominikanci sami ne uvjere.."

Historicar Vjekoslav Klaic smatra da se na Bosnu vodi križarski rat od 1234-1239 sa prekidima. Nada Klaic u svom istrazivanju se s tim ne slaze.
No, kako god bilo, u papinskom pismu iz aprila 1238. poslanom kumanskom biskupu piše “da u očišćenoj Bosni iznova treba zasaditi kršćanstvo i da bi to mogao učiniti dragi sin i brat dominikanac Pons.“
Ugarski prelat se složio s tim da Pons bude bosanski biskup, ali ništa nisu učinili da mu osiguraju prihode i odlazak u Bosnu. Papa nezadvoljan time, ponovno šalje pismo u Ugarsku i izražava svoje nezadovoljstvo. Ostrogonskom nadbiskupu nalaže da pomogne izabranom bosanskom biskupu, jer je “Bosna još uvijek heretička“.

No, papinsko pismo pečujskim dominikancima iz 27.12.1239. govori da se godinu dana poslije ništa nije dogodilo: “..Vladar Bosne, nedostojan je božje milosti, jer je, kako čuje, ponovno upao u bespuće zablude..".
Ban Ninoslav, nema sumnje, nije pustio bosanskog biskupa u svoju zemlju. Tako crkvena politika pape Gregoriusa IX , ugarskog kralja Bele IV i njegovog rodjaka hrvatskog bana (Madjara) Kolomana doživljava potpuni slom!

3. 12. 1221. papa Honorius III piše: ''Krivovjerci u Bosni, kriju se u svojim jazbinama i hrane poput vještica svoje mlade otvorenim prsima, javno ispovjedajući opasne zablude protiv vjere Gospodinove."

Najveća opasnost jedinstvu zapadnog kršćanstva prijeti od katarske "hereze" koja propovijeda dualizam (apsolutni ili umjereni), koja je tokom 12. vijeka stekla pristalice na apeninskom poluotoku, u južnoj Francuskoj, Porajnju (Njemacka) i duž istočne obale Jadrana.

Katolička crkva identifikuje okcitanske albinezane, talijanske patarene i bosanske krstjane kao katare.

Srednjovjekovni historičari ukazuju na direktnu vezu između provensalskih katara, dalmatinskih patarena i heterodoksnih krstjana u Bosni.

Hrvati dualističke orijentacije su se prvi put organizovali u Crkvu Dalmatinsku (1167.-1185.), nakon čega su se organizovali i ujedinili u Crkvi Bosanskoj (1210.-1250.), prema izvoru katoličkog kardinala Anselmo de Alessandria.

- Anonimni autor rasprave "O katarskoj herezi u Lombardiji" oko 1210., tvrdi da katari iz Mantove i Vicenze šalju izabrane biskupe Kalojana i Nikolu u Bosnu kako bi dobili katarsko biskupsko posvećenje 'sclavonskog reda'.

- Kardinal Conrad iz Uracha, legat apostolske stolice u Francuskoj, u junu 1223. podsjeća da juznofrancuski katari priznaju svog Papu, koji je negdje u Bosni.

/Franjo Sanjek, "Inocent III i bosansko-humski krstjani"

Pred inkvizicijskim sudom u Torinu 1387. italijanski pataren Giacomo Bech priznaje da lombardski katari idu na nauku u Bosnu "da savršeno i potpuno nauče vjersko učenje od ljudi koji tamo borave".
Iz izvještaja se saznaje da je bio u dogovoru sa Jocerino de Balbi i Piero Patrizi koji mu je dao 10 florina da ide u Bosnu da se tamo perfektno nauči, ali da se zbog nevremena na moru morao vratiti.
40 godina ranije jedan od Balbi je išao u Bosnu, 1360. Ivan Narro i Granoni Benzi, 1377. Piero Patrizi, 1380. Berardo Rascherio.
Prema izvještaju Bosna im je bila glavno sjedište.

/A history of the Inquisition of the Middle Ages, Henry Charles Lea.

Ivan Frano Jukić odgovara srpskom književniku i kritičaru Dimitriju Tirolu koji je tvrdio da su Bošnjaci zapravo Srbi?!

"Bošnjaci su dosad bili ne samo u zemljopisnom smislu nego i u RODOSLOVNOM: pravi Bošnjaci!
...Već su dvije godine, od kako se ja bavim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći sva ona, koja se našega naroda tiču; ja sam mnogo i putovo po Bosni, ali još nikad ne čuh za srpski narod, niti za srbski jezik! Tamo sve iđe po bosanski i naški...“

Nije čudno da je u Rimu Bosna za vrijeme bosanskog kralja Tvrtka ozloglašena kao “sentina foetida" tj. stjecište taloga krivovjerstva. Upućeni na patarenske učitelje u Bosni, talijanski su patareni Bosansku Crkvu držali svojom učiteljicom i skladištem zajedničke vjere.
Imena nekih što su bili u Bosni iz sjevernotalijanskog grada Chieri su:
Moreto Rabellator 1347,
Ivan Narro 1360,
Granoni Bencio 1360,
Petar Patria 1377,
Bernardo Rascherio 1380,
Petrov brat Jacobini 1382.

Ovoliko talijanskih patarena pošlo je u Bosnu samo iz gradića Chieri, koliko ih je onda dolazilo iz drugih mjesta.
Ovo su godine vladavine kralja Tvrtka I.

^Josip Vrandečić, Crkva Bosanska i Crkva Dalmatinska: Srednjovjekovna hereza u Dalmaciji.

Tokom papinskih pokušaja da preobrati Bošnjake, krštenje vodom bila je osjetljiva tačka za pripadnike bosanskog plemstva koji su ostali "krstjani".

Dok su bosanski kraljevi pristali da budu kršteni, plemstvo se često odupiralo tome, bar do 15. stoljeća, jer je njihova snaga ležala u savezništvu sa starješinama "krstjana" i njihovih sljedbenika. Čak su i sami kraljevi prepoznali značaj tih veza. Poznati su slučajevi kada bi preobraćeni i stoga kršteni ban ili kralj, kao na primjer kralj Stepan Tomaš (1443 – 1461), koji je bio obavezan prijetnjom izopćenja da nema nikakve odnose sa hereticima, u potpunosti odbio da okonča veze sa njihovim starješinama zato što je trebao njihovu podršku protiv vanjskih neprijatelja.

Papin izaslanik Toma iz Hvara je godinama progonio kneza Hrvoja Vukčića (umro 1416. godine) — jednog iznimno kulturnog čovjeka. Premda je jednom prilikom napisao ugarskoj kraljici Barbari da se boji da će umrijeti kao paganin, Hrvoje nije želio biti kršten.
U svemu tome, ulogu je igrala politička stvarnost, kao i tradicionalistički pogled "krstjana" na svijet te njihovo vjerovanje u obećanje Consolamentuma.

/Thomas J. Butler, The Bosnian Bogomils or "Krstjani".

"Stigao je vojvoda Kraljevstva Bosanskog, kojem je ime Hrvoje, veliki knez i najmoćniji u ovom kraljevstvu. On je bio glavni razlog, da su se kraljevina Dalmacija i svi krajevi Slavonije priklonili kralju Ladislavu. Hrvoje očekuje Ladislava sa velikom družinom. Taj čovjek je inače pataren, ali se radi, da ga gospodin kardinal potvrdi krizmom i privede svjetlu pravog spasa."

/ iz zadarskog arhiva. Hrvoje je bio izaslanik napuljskog kralja Ladislava, koji se spremao radi krunidbe za hrvatsko-ugarskoga kralja doći u Zadar. U jeku priprema stigao je Hrvoje s bosanskim izaslanstvom u Zadar 10.jula, a kralj 19. jula.

Svakodnevne provale Osmanlija dublje i dublje u bosansko kraljevstvo dovelo je pretposljednjeg kralja Stepan Tomaša da moli Papu za pomoć, jer, kako piše u pismu, ne može se boriti sam bez pomoći, a u ”svoje podanike manihejce (Bošnjake) nije imao pouzdanja jer više vole Turke nego kršćane, a čine gotovo većinu stanovništva u zemlji.” (quasi maior pars regni est ipsorum, videlicet plures sunt manichei).
Papa Pio II imenuje ih kao “vrlo zao soj ljudi koji živi u Bosanskom Kraljevstvu, koji ne priznaju prvenstvo Rimske crkve, koji ne vjeruju u Kristovu istobitnost s Ocem itd".
Papa uslovljava kralja da progoni bosanske bogomile iz svoje zemlje, i da će mu onda pružiti pomoć u odbrani protiv Osmanlija.
Stoga se Stepan Tomaš odlučuje na mjere koje nijedan drugi bosanski vladar nije nikada poduzeo: protjerivat će krstjane, kojima je i sam do skora pripadao.

Poslije toga, prema nekim izvorima, prevedeno je u katoličanstvo oko 12.000, a u zemlju hercega Stepana Kosače utočište je našlo oko 40.000.
Kao dokaz da njegovo kraljevstvo mora biti katoličko, Tomaš je uhvatio trojicu od najuglednijih bosanskih velikaša, sljedbenika Crkve Bosanske, te ih u aprilu 1461. godine svezane poslao u Rim. Tamo ih je ispitivao poznati inkvizitor Juan de Torquemada jedan od najboljih teologa onoga vremena i poznati stručnjak za hereze. Tako je nastao Symbolum, 50 zabluda manihejskih u Bosni.